Marketing
Kava za dvoje
Ustala se kao i svako jutro,u isto vrijeme...Natočila je dvije šalice kave,pijući iz obje.Gutljaj iz svoje,gutljaj iz njegove.I tako već godinama...Svatko bi rekao da je ta žena poludjela,ali nije.Iako je prošlo pet za nju užasno dugih godina ona se nije htjela pomiriti sa time da njega više nema,tako joj je bilo lakše.Ponovno se prisjetila svega.
Bilo je vrijeme rata...Iako su padale granate na sve strane i strah se uvlačio u njihove kosti oni su se voljeli i tješili jedno drugo kako će sve uskoro proći.Ali život ponekad zna biti okrutan...Jednoga dana je netko lupao na vrata podruma u kojem su se krili od opasnosti koja je vrebala vani.On je prišao vratima,otvorio ih i ugledao vojnika.Ovaj mu je rekao da se po hitnom postupku mora pridružiti vojsci i braniti svoju domovinu jer će u suprotnom biti smatran izdajicom i naposljetku smaknut.Naravno,nije dvojio ni sekunde misleći kako je bolje poginuti u ratu kao heroj nego biti ubijen kao izdajnik i kukavica.Zamolio je nekoliko minuta vremena da se spremi i oprosti od žene.
Prišao joj je drhtavim glasom i suznih očiju dok je onastajala i blijedo gledala u njega.Rekao joj je:
-Znaš da moram ići,ovako barem imam šanse preživjeti...Znaš da ću se vratitii nadam se da ćeš me čekati.
Zagrlio ju je i stisnuo k sebi toliko jako kao da ju je htio stopiti sa sobom,unijeti u sebe.
Jedva čujno mu je šapnula na uho:
-Čekat' ću te ako treba dovijeka,znam da ćeš mi se vratiti.
On je otišao a ona ostala stajati ne vjerujući što se upravo dogodilo,ostala je sama.Tada se slomila i pala na koljena gušeći se u bolu i suzama.
Dani su prolazili,o njemu nije ništa znala,čak ni to gdje se nalazi.
Pročulo se da je neprijateljska strana zauzela grad i da svi moraju bježati.Također je rečeno da će vojnici čije su obitelji prognane po svršetku rata saznati gdje su njihovi najmiliji i naći ih.To ju je utješilo dok je sa velikom skupinom ljudi bježala u susjednu državu.Tamo je imala rodbinu.
Otišla je nadujući se da će i njezin dragi uskoro doći za njom.
Dani su prolazili,za njima i mjeseci a ona još nije ništa znala o njemu.Iako je bila nesretna još uvijek se nadala.Pokušala je kontaktirati neke prijatelje ali nitko joj nije znao ništa reći o njoj.
Prošle su godine...Dugih pet godina je na njenome licu iscrtao bore koju su označavale svako slovo negova imena,bore koje su značile nedostatak njega.
Mnogi su htjeli imati ju za sebe ali svakoga je odbijala jer je čekala da se on vrati.I uvijek se započinjala dan sa istim ritualomuvijek bi natočila dvije šalice kave...Jednoga jutra see probudila sa nekim čudnim osjećajem ali nije si mogla objasniti što taj osjećaj znači.Dok je ispijala kavu iz misliu koje se zadubila prenuo ju je zvuk zvona na vratima.Pitala se tko joj zvoni tako rano.
Otvorila je vrata i istoga trena pala u nesvijest.Nekoliko minuta kasnije je otvorila oči.On je sjedio uz nju i nježno ju milovao po glavi.Bacila mu se u zagrljaj i prošaptala:
-Vratio si se...našao si me,znala sam da hoćeš.Znala sam da si živ.
Odgovorio joj je:
-Da,vratio sam se...Na životu me održala vjera u ljubav,vjera u to da ćeš me čekati kao što si obećala.
Upitala ga je:
-Ali gdje si tako dugo?Prošlo je pet godina,ništa nisam mogla saznati o tebi...A ipak sam svako jutro točila kavu i za tebe,za slučaj da dođeš.Eno je na stolu,čeka te.
Muškarac je briznuo u plač i rekao:
-Rat je trajao 3 godine i po završetku sam se vratio u naše mjesto...Ondje su bila nova lica,neki novi ljudi i nitko nije znao ništa o tebi.Tražio sam te posvuda,utrošio sam 2 godine samo da te pronađem,nada me nije napuštala.Priznajem,bilo je teških trenutaka kada nisam vidio izlaza ali sam se sjetio tvojih riječi i nastavio te tražiti.
Jednog jutra sam se probudio očajan pokušavajući se iznova i iznova sjetiti gdje bi mogla biti.Znao sam roditelja nemaš,sestara i braće nemaš...Pokušavao sam se sjetiti nečega ali nisam znao čega.I tadami je kroz glavu prošlo da si u jednom razgovoru spomenula da ovdje imaš tetu koja se doselila iz Amerike.To je bila moja zadnja slamka spasa,morao sam pokušati.Zvao sam sve žene iz telefonskog imenika koje su se zvale kao ona i svaku pitao dali je tvoja teta.
Ona je tužno prošaptala:
-Ali teta je umrla,kako si me našao?
Nastavio je:
-Nakon mnogo biranih brojeva javio mi se mlađi ženski glas.Upitao sam već automatski dali je ona tvoja teta.Odgovorila mi je da nije ona,ali da je to bila njezina mama.Ispričao sam joj cijelu našu priču i pitao ju zna li gdje si ti.Rekla mi je da nezna ali da može pogledati dali si možda ostavila majci adresu pošto si se odselila prije nego je ona umrla.Tih pola sata čekanja mi je bilo najdužih pola sata u životu.Napokon me nazvala i rekla da ima dobru vijest.Rekla je da je pronašla tvoj kontakt i da se nada da si još na ovoj adresi.
I eto...došao sam odmah i hvala Bogu našao te.
Ona ga je pogledala i rekla:
-Hvala što nisi odustao,što si vjerovao da te čekam.
Zagrlili su se a zatim se ustali i krenuli u kuhinju popiti kavu koju je ona sa ljubavlju kuhala za njega.
Autor:Katarina Kirin
Uploaded with ImageShack.us
Post je objavljen 22.09.2011. u 17:00 sati.