kako samo lako odustaješ... zašto? a nisi ni probao još. ili jesi, ali si posustao već na prvoj prepreci?
bojiš li se poraza? je li to ono za što sam vjeruješ da se od tebe jedino može očekivati? smatraš li nas budalama jer vjerujemo da si sposoban za puno više, ali te tvoj nedostatak samopouzdanja ograničava? misliš li da sam naivna i preoptimistična ako vjerujem da smo sami krojači svoje sudbine i da nam ni nebo nije granica i ako vjerujem da to vrijedi za svakoga pa tako i za tebe? vjeruješ li da je tvoj život zbilja toliko beznačajan? zar zbilja ne pronalaziš ništa u njemu dovoljno vrijedno divljenja?
gdje je nestala ona otkačenost i bezbrižnost? što se dogodilo s onim čovjekom koji se razbacivao po plesnim podijima i nije ga bilo briga ako mu netko kaže da nešto ne može, jer je znao da nije u pravu? onim čovjekom koji je imao dovoljno hrabrosti prići mi i uzburkati one "leptiriće" u trbuhu? onim čovjekom koji je znao svoje ideale i čvrsto vjerovao u njih? to sam cijenila kod tebe. nisi bio kao drugi i nisi se bojao biti svoj.
a sad gledam tvoju drugu stranu i pitam se je li sve to bio samo privid i ti zaista jesi toliko depresivan i ogorčen na svijet. tvoji ideali su izgubljeni i nemogući i zato se više ne možeš boriti za njih.
ali da, tko sam ja da ti držim prodike... to je tvoj život i vjerojatno to sve već i sam znaš, a ja te uostalom ni ne poznajem. nikad nisam ni dobila priliku...
drugačiji si od mene. to sam shvatila u samom početku... možda si mi se baš zato i svidio, a možda se to samo opet javlja moja potreba da nekoga spasim. ne bi mi bio prvi put i vjeruj mi da ju ni sama ne razumijem u potpunosti. samo ako je to slučaj, nije mi jasno zašto je i dan danas prisutna... i ona će mi zauvijek ostati kao najveća mana koja me tjera da zabadam nos u tuđa posla iako znam da nije na meni da prosuđujem druge i njihove postupke. i zato ti se ispričavam i nadam se da mi to nećeš uzeti za zlo.
Post je objavljen 20.09.2011. u 00:02 sati.