no.412
19. rujan 2011. godine
Vrijeme je.
Sunce je otišlo na godišnji odmor i nije mi žao. Volim plavo nebo i toplinu ali ne volim sljepljnu kosu na potiljku nakon tuširanja, znoj koji kojeg svako malo moram brisati sa čela maramicom poput starog debelog čičice u kojeg se pretvaram. I tek me neki dan uhvatio strah te činjenice.
Vrijeme je za pisanje. Pala je kiša, što mi ne znači ništa što se ostanka u stanu tiče, ionako sam stalno unutra. Ipak današnji kišoviti ponedjeljak je znakovit. Ljeto je zalupilo vratima i bok. Vidimo se. Idi odlazi, nećeš mi nedostajati.
Dakle za što je vrijeme. Za primiti se posla.
Imam stol, koji doduše nije moj ali ga imam. Imam kompjuter, koji je na izmaku snaga, ali ga imam. Nema mjesta isprikama a stalno ih tražim. Riječ LIJENOST me guši jer je oživjela. Riječ GRIJEH isto tako. Mišlju, riječju, djelom i PROPUSTOM.
Riječ PROPUST boli. To bi bila riječ koja bi me opisala.
Što je ova jadna duša isplanirala. Provesti ljeto brinući se za sebe. Znala je da može jer je to već nekoliko puta napravila. Nisam. LIJENOST je pobijedila. I ne želim joj dati osobnost i učiniti je krivom, jer je dio mene, ja sam joj uzrok. Ovako samo puno ljepše zvuči.
Nisam se pobrinula za sebe. U one hlače koje sam pripremila i dalje ne mogu ući. Ha ha, možda mi čak već i trebaju broj veće.
Ustvari nije smiješno. Nimalo.
I tako dragi dnevniče, ništa od Njega.
Planirala sam ga zavesti, osvojiti, otrovati ga svojom magičnom podsvijesti koju bih mu otkrila - ali sada ne želim. LIJENOST.
U redu je, iz navike, i nije u redu iz bunta - i ovo drugo je ispravno.
Samo mrdni me, mrdni uljuljkanu, naviknutu na slabost koja je postala opravdanje, izlika i što već ne.
I sad u treutcima dok gledam kroz prozor sa moje desne strane i gledam sivo nebo i kišu .... i stvaram predivne scenarije koje pretvaram u filmove - ništa.
Kolika je moja privatna kolekcija. Romanse, drame, porno ... porno? Porno.
Moć VIZUALIZACIJE.
Moja sprava za mučenje. Lažne ekstaze kojih mi je dosta. DOSTA. A sjedim i ne mičem se kao da me netko zaljepio i pod prijetnjom života mi zabranio da ustanem.
Želja.
Dobar dan. Znaš da te želim? Zaboravila sam te a onda sam te vidjela kako izlaziš iz vode proždirućeg pogleda i upala sam u zamku. Svoju. Nisi mene lovio, ha ha ha, ne pomišljam na to ali sam uhvaćena.
Kako si? Kako sam ja? Nikad nećemo razovgarati rečenicama kojim razgovaraju ljudi da izmjene najobičnije informacije.
SLABOST. Izbjegavam pogled, smišljam male slatke cinične primjedbe koje su smiješne i simpatične, koje me učine zanimljivom ali to je sve SRANJE.
Sve je vrlo jednostavno ali ...
JA kompliciram
TI kompliciraš
ON/ ONA komplicira
MI kompliciramo
VI komplicirate
ONI/ONE kompliciraju
Taj glagol sklanjan uzrok je svemu.
Jučer sam pila vino, slušala glazbu i dekadentno se izvijala po podu. Iako je sa njom ponekad tako teško razgovarati. Razgovor sa njom je kao hrvački meč. Čas si gore, čas dolje licem pritješnjen o strunjaču, pa se oslobodiš ali bam opet si dolje .... no volim je.
Vino kao katalizator.
Vizije. Haljina, polutama, poljupci, njegove ruke koje se zavlače ispod,ispod ispod ....
A pričamo o filmovima.
Dobar dan. Ja sam Rogue i uništim sve što dotaknem.
Dakle pristajem na cjepivo koje će me vratiti iz stanja mutatnta u pravo ljudsko stanje. ( Jer očigledno moja mutantska moć ne funkcionira.)
Cijeli sam život u rukavicama. Želim ih skinuti.
Ne volim te, samo te želim.
I mrzim što to znaš.
Vrijeme je se primim posla. Da pišem, pišem, pišem makar to dreka valjalo. Neka budem jedan od onih čimpanzi koje mlate po pisaćoj mašini pa će za 10000000 godina napisati Hamleta.
Ustvari to sam i htjela reći. Ponedjeljak je. Drastična promjena vremena je znak, upozorenje ... savjet.
Okreni se. I kreni.
Post je objavljen 19.09.2011. u 18:50 sati.