Dakle krenimo od pocetka. Nakon sto posaljem u srijedu popodne oko 3.18h mail naslovljen na agenciju HappyTravel vezano uz bookiranje leta za Tunis, agent Darinko iz iste agencije (jer je Sime na godinjem) ce vjerovatno biti moj dodijeljeni agent koji mi sredjuje za pocetak prijevoz od RI do Zagreba (racunam na neki razvaljeni bus u kojem ce klima bas taj dan biti izvan upotrebe). Cetvrtak je. Darinko dolazi na posao sa svojom leptir masnom. Kasni 17 minuta. Bila teska prometna u Mihanovicevoj – skuter je jos uvijek na drvu. Uredno salje mail sa attachmentom da potvrdi prijevoz. Dan putovanja – pun parfema krecem prema Zg-u. Nekako prezivim dionicu RI-ZG (bio sam u pravu za razvaljeni bus - izgubili smo valjda sve ratkape putem) te dolazimo pred aerodrom. Par trenutaka koje sam proveo van auta su bili dovoljni da se zakasljem od smoga. Sva sreca da se nisam odlucio za bijelu majicu (k'o jednom kad sam is'o u Sisak, zebra, kazem vam…..). Ulazim u aerodrom (a vec mi je pun mjesec putovanja i guzvi jer je zena koja je sjedila na sjedalu ispred mene cijelim putem jela sendvice od parizera, a ja se jos uvijek ne mogu rijesiti svih mrvica sa sebe). Odmah trcim tamo gdje vidim najveci red. Jednom sam tako ostario zabunom cekajuci s ekipom na wc i jos sam morao platit zeni na kraju – sta reci, bio je takav dan. Uglavnom, najvjerojatnije da cete tamo svi skupa cekati k'o stoka sitnog zuba na pojilo. Napokon dolazis na red. Ides prema salteru Croatia Airlines-a. a prvo sto ugledas je simpaticna sluzbenica vidljivo zadovoljna visinom svoje place. Dajes joj putovnicu i cisto mozes napomenuti lokaciju gdje ides, ali mislim da nju ipak malo vise zanima kakvi sesiri su u dziru na moru ovoga ljeta nego gdje ti ides. Pitat ce te za prtljagu i nabiti nervozno naljepnicu. U slucaju da ne bude nervozna, svejedno ce je nabiti iz navike. Usput ce pricati s koleginicom sa susjednog saltera i ogovarati onu sa saltera 7 – mislim da su ovaj puta tema nokti, ili tak' nesto.
Uglavnom, moze se jedna manja laksa torba ponijeti u avion gore. Ja obicno uzmem laptop, a sve vece torbe ostavljam na salteru kod iste ljubazne sluzbenice koja ju posalje na traku. Lokot je pozeljan i na slicu hlaca ako ne zelis ostati bez njih dok si na aerodromu - ne pisem bez veze, dogodilo se. Dobijas napokon svoju kartu. Racunaj da moras biti najmanje sat i pol prije leta na aerodromu za pokupiti kartu jer ce se, bas kad ti se zuri, u tvoj red, prije tebe, napucati 8 familija iz okolice Livna koje su taman prodale neko zemljiste i odlucile otici na tjedan dana ljetovanja u Tunis. Nadalje trazim broj gate-a s kojeg avion krece. Ima previse putokaza po aerodromu tako da obicno oko toga kod mene ima najvise problema – kad ne znam dali lijevo ili desno ja obicno zazmirim, sjetim se Jace i samo skrenem... Uglavnom, prije nego dodjes do izlaza prolazis kroz metal detektor - ako se osjecas onako malo luckasto taj dan, spreman za dobru salu i to, mozes namjerno malo potpaliti osiguranje. Ja obicno ostavim brdo kovanica u dzepu - samo pazi, ako pretjeras, to bi te moglo bitno usporiti na putu za Tunis. Skidam sve metalno sa sebe (naravno, osim kovanica) i ostavljam na pokretnoj traci. Prolazim kroz metal detektor. Nakon 6 neuspjesnih prolaza moja psina je otkrivena - pokupis svoje stvari sa trake i nastavljas. Bome ova ekipa s detektora je danas bila tolerantna - samo 2 udarca pendrekom koja nisam ni osjetio jer sam u zadnji cas podmetnuo svoj IBM laptop. Ali su mi zato zaplijenili kovanice……..
Inace spomenimo i da mi laptop vise i ne radi ko prije nakon toga... spaja se ne net nekako sam od sebe i skida sve redom – ne mogu za zaustavit – al' da bar skine neki dobar film, bar jednom! Moguce da ce biti jos jedna provjera putovnice na salteru prije ponalaska izlaza, a ja se i dalje blesavo smjeskam prisjecajuci se ekipe iz osiguranja na metal detektoru. Stvarno su mi izgledali smjesno onako zabrinuti i ozbiljni. Nakon treceg neuspjesnog prolaza opasno su se uzvrpoljili. Ako mi se bas jako ne zuri taj dan, prije nego sto predam putovnicu naljepim umjetne brkove i promatram reakcije sluzbenice dok prelistava moje vize. Tesko je koji puta izdrzati i sekundu bez da se rasparam od smijeha. Neki puta se i ona nasmije, a neki puta pendrek – fuck.
Nadjes gate, pricekas tamo dok te ne obavijeste na losem engleskom da je ukrcaj putnika poceo. Sve je stabilno dok se ne oglasi razglas: „Na-kitu Mi-nayashi molimo Vas da se javite na pult broj 16, te jos jednom ponove isto. Sto se tice njegovog imena, ja se evo nadam da je Japanac, a ne da je neki perverzni bolesnik. Uglavnom nakon tog poziva putem razglasa ljudi se pocinju savijati, a ti odmah vidis tko ima potencijala za salu i posalicu od tvojih buducih suputnika – vicmahera. Moja teorija je zanemariti razglas i bilokakve pompozne najave te cekati na ukrcavanje odmah pored gate-a, uostalom skuzit ces kad je pravi trenutak za ukrcaj jer ce se baba koja je zderala sendvic ispred tebe naglo pokrenuti i pregaziti te preko noge u svom zaru borbe kako bi bila prva u redu. Obrisem cipele, te napokon pocinje ukrcavanje i odma' zastoj – baba je zapela u onim vratima za okretanje koja idu u krug… dolaze dvojica iz osiguranja koja pokusavaju pomoci, veliki su decki, no svaki od njih gura u suprotnu stranu tako da ponistavaju djelovanje sila. Baba vristi, a oni guraju sve jace. Napokon su shvatili. Baba je odglavljena i psuje. Nastavak ukrcavanja.
Moguce da ce vas mali busic voziti do aviona, a mozda postave mini tunel – tunel se naravno placa (smijeh) . Poveres se stepenicama k'o vepar te ulazis u avion. Prije nego udjes provjeris na karti broj sjedala na kojem ces sjediti. Obicno vec neka seljacina sjedi na tvom sjedalu. Lijepo ga zamolis da se premjesti s objasnjenjem kako je pomalo nezgodno da bas sad dvojica muskaraca sjede na istom mjestu... je l' nije bas to ni za malu djecu lijep prizor. Mozda ti ponude novine pri ulasku pa ih uzmes cisto da procitas zasto je Sanader dao otkaz i sto 115 politickih strucnjaka misli o tome.
Ako imas rucnu prtljagu stavis je u pretinac koji ce ti se nalaziti iznad sjedala – ili alternativno ispod, a dok to radis baba se gura nazad guzicom prema wc-u, ocito ne uci na greskama. Sjedas nakon toga na svoje mjesto. Pored mene sjeda ni manje ni vise nego prije spomenuti legendarni Na-kitu Mi-nayashi. Za pocetak vezem se odma za sic – sigurno je sigurno. Za osobe koje se tesko vezu uz stvari biti ce to jedan od najneugodnijih trenutaka tijekom leta. Stjuardesa ce vam kasnije jos jednom pokazati kako se veze pojas i sto napraviti u slucaju da zateknete seljacinu na svojem mjestu ili kako dalje ako se baba opet ne daj Bog zaglavi… No nije navela kako se najbolje obraniti od Nayashi-a, izgleda da toga ipak nema u prirucniku. Polijecemo vruuuuuuuum.. Ne treba se bojati. Sanse prezivljavanja u slucaju pada aviona su 0%, tako da je bolje razmisljati o izrazima faca ekipe s metal detektora. Ne treba se zacuditi tijekom leta ako se pocnete okretati ili padati ili podrhtavati - to se samo baba premjesta u sicu. Nekim cudom polijecete. Lijepo lijepi za sic ovaj avion. Sigurno je TDI. Mislim da je masina iz seat leona unutra. Cujes pojaci udarac. Uplasis se i okrenes iza sebe, a to seljacina iz reda iza sa debelim zaostatkom zatvara svoj ogromni preklopni mobitel, is'o je konjina provjerit inbox valjda u nadi da je stigao odgovor vezan uz njegov upit za novi zlatni zub.
Postizemo visinu od oko 10000 m, sunce vrti ko stroboskop, te smo visi trenutacno i od stope PDV-a na lijekove i djecju hranu. Baba riga. Napokon se mozes dobro nasmijati sto objerucke prihvatim. Posada ce ti tijekom leta donesti ce nesto za popiti i pojesti kako bi te uvjerili da oni misle na svoje putnike. Imas obicno jako siroki izbor jela i vina u avionu, ja obicno uzmem peceno prase i pivo. Nakon ozderavanja za skratiti vrijeme preporucam listanje kataloga koji se nalazi ispred nogu u pretincu - ako to ucinite necete moci vjerovati kako su jeftini oni parfemi – ali mislim da je bolje sacekat povratak u domovinu i jos dodat 100 eura pa kupit posten auto. Malo jos letite i blizu ste vec Frankfurta. Mala neodlucna vrtnja aviona prije slijetanja (pilotova guzolomija) i u procesu slijetanja smo napokon., pa opet neocekivano avion ide lijevo - desno, pa lijevo - desno , nisam znao da avioni isto moraju ulaziti u zavoje, iako mislim da ipak samo pilot nema svoj dan. Babi je opet slabo. Cudno - rekao bi covjek da se vec do sada navikla vrtiti u krug (pogotovo nakon sto se prije koji sat zaglavila k'o zeton u fliperu). Tupi udarac. Opet ces se malo uplasiti, a kladio bi se da se culo „gluup". To ovaj puta seljacina pali mobitel, iako je zabrana ukljucivanja elektronickih naprava koji ometaju slijetanje jos uvijek postojana - konju je ocito svejedno da li cemo sletiti u Frankfurtu ili u na primjer u okolici Roterdama (ali ipak u malo drukcijem kemijskom sastavu).
Kad sletite avion ce poceti naglo kociti i taj osjecaj je malo odvratan. Cisto da se lakse shvati o kolikom snaznom kocenju je rijec - to je otprilike ono sto HDZ radi hrvatskoj zadnjih bilion godina. Kad avion stane, otkopcavas pojas te uzimas prtljagu iz gornjeg pretinca. Svi su vec na nogama, cak i Na-kitu Mi-nayashi – uvijek sam njega nekako zamisljao da sjedi i ceka (smijeh). Baba se opet gura. Drzi vrecicu s rigotinom k'o netom ubrane maline. Vise nije smjesno. Izlazis iz aviona. Zapnes za neku prokletu lajsnu te skoro padnes po stepenicama… ufffff. Najvaznije je da te u slucaju pada Nakita ne ceka spreman vec negdje dole - dupli ufffff. Opet vjerojatno busic od aviona do aerodroma – sada se vec svi iz aviona znaju, tako da prica, razmjena iskustava, dublja upoznavanja i dijeljenja vizitki pocinju. Ulazis u Frankfurtski aerodrome te gledas okolo i divis se svemu sto blijesti. Kako ti je finalna destinacija za prtljagu Tunis ne razmisljas uopce o prtljagi nego razmisljas kako jedva cekas prolazak kroz sljedeci metal detektor. Zato odem u „Djutic”„ i kupim neke muske gluposti (mirisne maramice uglavnom), cisto da mi razmjene lovu i da skupim dovoljno kovanica.
Sve sto moras je opet naci gate s kojeg ti krece novi avion. Nakon sto sam locirao isti, shvatio sam da nemam bas srece jer baba, seljacina i Na-kitu idu isto za Tunis. Ali opet s druge strane, dobro je to, jer opet ce biti raznih dogadjaja. Ponovo ista procedura: cekas na izlazu; baba ti predje preko noge pa znas da je vrijeme za ukrcaj (ovaj puta ti vec lagano dodje da je osamaris); ukrcavanje; babu docekuje osiguranje kako bi sprijecilo ponovne nemile dogadjaje; paranje karti; provjera putovnica (ovaj puta se ipak sluzbenica nasmijala na moje umjetne brkove, ali nisam bio te srece sa osiguranjem - srecom da je moj IBM-ovac uvijek sa mnom). Nadalje: busic; ulazak u avion; pronalazak mjesta; svadja sa seljacinom – ovaj puta je uporan. Ostavljanje rucne prtljage u pretincu gore; vezivanje; namigivanje Nakiti koji je opet pored mene te polijetanje. Aaaaaaah baba riga i uljepsava ti iznova dan. Slijede zderacina; citanje kataloga + krizanje; slijetanje; riganje babe - repetira; odvezivanje; uzimanje laptopa iz pretinca (ili barem ono sto je ostalo od njega) ; izlazak iz aviona. Cisto da napomenem, opet sam pri izlasku zapeo za lajsu (definitivno bi bio los atleticar), no Na-kitu Mi-najasi srecom nije lociran na dnu stepenica. Dolazi busic - ukrcavanje; Tuniski aerodrom; podizanje prtljage; izlazak iz aerodrome, te moja najcrnija mora / heavy weight trauma - taksist u sandalama, molitva......
Post je objavljen 19.09.2011. u 11:03 sati.