Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/blagovijest

Marketing

LA VERNA - STIGMATIZACIJA / Kajetan Esser, Pregled povijesti Franjevačkoga reda

Sveti Franjo je bio čovjek dugotrajne kontemplativne molitve i velikih pokora. Zato se često znao povlačiti na osamljena mjesta gdje ga nitko nije smetao. Jedno od takvih svetih mje­sta osame i kontemplativne molitve bilo je brdo La Verna koje je svetom Franji poklonio grof Orlando di Chiusi jer je na to bio potaknut svetim životom Franje i njegove braće.



Godine 1224., uoči blagdana svetoga Mihaela arkanđela, Franjo provodi vrijeme svojega posta na tom brdu. Razmatra sliku koja mu se još u crkvi Svetog Damjana pokraj Asiza, onih davnih godina, urezala u dušu - promatra Raspetoga..
Meditirajući tako, molio je Isusa da bi mu dao veliku milost da osjeti onu ljubav koju je Isus osjećao dok je visio na križu i da osjeti one patnje koje je Isus osjećao na tom križu.
Odjednom Franjo ima viđenje: anđeo - seraf svojim krilima štiti tik raspetoga Gospodina Isusa. Prema Franji su krenule zrake iz svetih rana, i kad je viđenje završilo, na svojem tijelu sveti je Franjo opazio Isusove svete rane. Na rukama i nogama su mu se stvorile izbočine kao čavli, a iz rane na boku mu je povremeno izlazila krv. Ove rane su bile jako bolne, no sveti Franjo je nastojao sakriti ih od svojih bližnjih. Malo je bilo svje­doka toga događaja, zapravo samo jedan - brat Leon, Franjin vjerni pratilac koji je iz daljega promatrao ovo Franjino viđenje.
No, budući da je sveti Franjo šutio o tome što se dogodilo, šu­tio je i brat Leon.

Ovakve svete rane zovu se «stigme» ili «stigmata» pa zato kažemo da je sveti Franjo bio stigmatiziran. No, koliko je god stigmatizacija nešto neobično, ako bismo zaboravili na Fra-njinu ljubav i uronjenost u osobu Isusa Krista patnika, onda te svete rane ne bi imale same za sebe nikakvog smisla.
Mnogi su svjedoci koji govore o tome kako je sveti Franjo bio čovjek duboke i istinske religioznosti i prave vjere bez ikakvih zastranjenja. Zato on uprisutnjuje Krista, a svatko tko se njemu približi, taj mora misliti na Krista jer su Franjin lik i život takovi da predstavljaju doslovno nasljedovanje Evanđelja i skromno os­tvarenje Isusova života - tako da Kristovo lice gleda iz Franjinog, a Kristove geste su prepoznatljive u Franjinima.
U ovom daru neposrednog Kristova predstavljanja moglo bi se doći tako daleko da se u Franji vidi ponavljanje samoga Krista odnosno druga Mesijina egzistencija i time isključi sa­moga Gospodina Isusa. Franjo nije bio Isusova reinkarnacija, već skromni siromašni manji brat koji je do iznemoglosti lju­bio svojega Gospodina.

Franjo je znao da se nakon ovoga događaja više nikad neće vratiti na La Vernu. Stoga je, kad je odlazio, uputio svoj bla­goslov brdu La Verni i sa suzama u očima se oprostio odnje-ga. Nakon ovoga velikog, tajanstvenog i svetog događaja živ­io je još dvije godine.
Kad se vratio u nizinu tj. Asiz nije više s ranama na nogama mogao hodati, pa mu je sveta Klara sa svojim sestrama isplela papuče koje su mu malo ublažavale te velike boli kod hoda­nja. Ove papuče čuvaju se još danas, kao i njegov habit u muzeju uz Crkvu


Post je objavljen 17.09.2011. u 11:59 sati.