Poštovani blogeri, komentatori i čitatelji, tema posta je silovanje kao oružje u ratu, povodom objave knjige svjedočanstava žena silovanih u ratu u Hrvatskoj za vrijeme velikosrpske agresije i okupacije.
Intermezzo: Prije prelaska na temu jedan osvrt na završetak pregovora Republike Hrvatske o članstvu u Europskoj uniji odnosno buduće najavljeno učlanjenje u EU. Kao prvo, cijelo vrijeme pregovora je Hrvatska bila ucijenjena od Slovenije, i na kraju je završetak pregovora osiguran od strane predsjednice vlade Jadranke Kosor mogućim odstupanjem tijela hrvatskog teritorija Republici Sloveniji. Gore nije moglo biti! Druga stvar je, u kakvu se to državnu zajednicu Hravtska učlanjuje, pri čemu gubi svoju nezavisnost? Je li to moralna zajednica, zajednica novca, zarade i profita, zajednica ljubavi i sućuti, interesna zajednica, zajednica za zaštitu naroda i ljudskih prava, kakva je u biti politika Europske unije?
Pariški list francuske ljevice, “Le Monde“ objavio je za vrijeme srpskog genocida u Bosi 1992. karikaturu stijega EU i u pozadini stijeg koji simbolizira EU ali ne sa svijetlećim žutim zvjezdicama nego mrtvačkim glavama, te karikatura govori sama za sebe što je Europska unija, naime, tvorevina koja tolerira genocid ako je to u interesu nekim njezinim vodećim članicama odnosno vladama i paraparlamentarnim organizacijama i krupnim kapitalistima koji drmaju politikom iza političke kulise, poput Bilderberg-organizacije i sličnih tajnih masonskih borbeno-ateističkih društava koja reperezentiraju pet posto bogatih na svijetu koji drže 95 posto kapitala u svojim rukama, pretežito na liberalnom Zapadu. Europski parlament je doduše donio deklaraciju o genocidu u Srebrenici iz 1995. godine, međutim, kao što se da primijetit, EU je genocid za veliku Srbiju svela na područje Srebrenice, čak ne cijele istočne Bosne, a kamoli na područje sjeverozapadne Bosne, povijesne Bosanske krajine, i Brčko u Posavini gdje je također postojao srpski koncentracjski logor.
Naime, kako je posvjedočio dobitnik novinarske Pulitzerove nagrade, i autor knjige “Svjedok genocida“, američki novinar Roy Gutman, NATO i zapadne vlade znale su 1992. da je u tijeku genocid srpskog agresora na Bosnu i Hercegovinu, ali namjerno vodeće vlade Europske unije [ondašnje Europske zajednice] i vlada Sjedinjenih Američkih Država, te NATO nisu reagirali, naprotiv, NATO je za vrijeme genocida za Veliku Srbiju, koji se odvijao u proljeće i ljeto 1992. godine u Bosni i Hercegovini, isključio svoje radare, o čemu svjedoči Roy Gutman koji je 1992. otkrio mrežu srpskih koncentracijskih logora u Bosni i Hercegovini u kojima su masovno mučeni Muslimani, i Hrvati. Umjesto brige o ljudskim pravima, i umjesto da spriječi genocid, koji se već dogodio 1991. na području Vukovara od strane srpske soldateske, zemlje-članice EU su u Maastrichtu, 1992. godine, raspravljale o tome kako će im se zvati njihova valuta, te su je tada nazvali Ecu, da bi je poslije preimenovali u Euro. Dakle, odgovor kakva je EU sasvim je jasan: Interesna sebična zajednica profitera bez duha i srca, zajednica koja u stvarnosti nema načela osim u propagandi dok na djelu nema traga čestitosti niti principijelnosti. Zajednica oportunista u politici – to je Europska unija.
Ništa manje sebična nije bila ni ondašnja hrvatska vlada na čelu s predsjednikom Tuđmanom koja je, umjesto da pomogne ugroženoj BiH i njenom golorukom stanovništvu, upravo u tjednima srpskog genocida za Veliku Srbiju organizirala tajni sastanak s predstavnicima genocidnog režima, u austrijskom Grazu, svibnja 1992. godine koji je organizirao šef udbaške tajne službe RH, a na kojemu su se o tehničkim pojedinostima podjele Bosne i Hercegovine, kao i o separatnom primirju između zaraćene srpske i hrvatske strane dogavarali zločinci Radovan Karadžić i Mate Boban, dakle, predstavnik pobunjenih bosanskih Srba u ime srpskog “vožda“ Slobodana Miloševića, i Tuđmanov guverner u zapadnoj Hercegovini, inače, udbaški agent.
Nakon tajnog sastanka u Grazu je CRO-Udba organizirala masovno ubojstvo hrvatskih branitelja na čelu sa zapovjednikom Hrvatskih obrambenih snaga u Hercegovini, i generalom i članom Armije BiH, Blažom Kraljevićem, i osmorice stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koji su 9. kolovoza 1992. ubijeni u zasjedi u Kruševu kod Mostara nakon što se general Kraljević s pratnjom vraćao sa sastanka s Matom Bobanom koji ga je ucjenjivao i zahtijevao da iz Hrvatskih obrambenih snaga izbaci muslimanske bojovnike, što je Blaž Kraljević korektno odbio, i najavio oslobađanje Bosne i Hercegovine od velikosrpske okupacije, te borbu za jedinstvenu Republiku BiH u savezništvu s Republikom Hrvatskom s anti-velikosrpskom granicom na Drini.
Masovno ubojstvo pravaša, hrvatskih branitelja i dragovoljaca-bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, organizirano od eks-komunističke vlasti Republike Hrvatske, kojom je upravljao HDZ, imalo je za cilj ukloniti posljednju prepreku podjeli Bosne i Hercegovine sa Srbima, koja je provedena kroz velikosrpsku agresiju s jedne strane, i rat s bosanskim Muslimanima odnosno u hrvatsko-muslimanskim sukobima s druge strane, koji su u konačnici koristili isključivo samo srpskom agresoru koji je osvojio dvije trećine međunarodno priznate nezavisne države Bosne i Hercegovine. Anti-velikosrpsku koaliciju Hrvatskih obrambnih snaga odnosno preciznije rečeno Dobroslava Parage i od CRO-Udbe ubijenog Ante Paradžika obnovio je 1994. godine am. predsjednik Clinton, nakon čega je srpska zaraćena strana pobijeđena, i doživjela totalni poraz u hrvatsko-bošnjačkoj kontraofenzivi 1995. godine, a genocidna tzv. Republika Srpska doživjela je bila slom nakon što je general Gotovina pobijedio trupe od ratnog zločinca i koljača iz Srebrenice, Ratka Mladića. Hrvatske postrojbe oslobodile su srpski koncentracjiski logor “Manjaču“ i došle pred vrata Banjaluke dok su četnici dali petama vjetra i bježali glavom bez obzira preko Drine. Za zelenim stolom u Daytonu je iste godine Srbima spašen obraz, Zapad je priznao tzv. Republiku Srpsku, umanjenu za 20 posto osvojenog teritorija, i za budućnost ostavio pandorinu kutiju novih sukoba u Bosni i općenito na zapadnom Balkanu, što je programirana politika pokoravanja slobodnih naroda i nezavisnih nacionalnih država.
Ulazaka Hrvatske u Europsku uniju, koja priznaje genocidnu tvorevinu tzv. Republiku Srpsku, i krivotvori prošli rat, pretvarajući velikosrpsku agresiju u “jugoslavensi rađanski rat“, i izjednačavajući žrtve sa srpskim agresorom, događa se nasilno, bez demokratske rasprave, uz diktat mas-medija u Hrvatskoj, i politiku laži vladajuće garniture bivših komunista u protuhrvatskoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i parlamentarne opozicije na čelu sa Socijaldemokratskom partijom koja ništa manje nije spremna izdati hrvatske nacionalne interese kao i HDZ, dok predsjednik Josipović svakim danom pokazuje u kojoj je mjeri za nepravdu, i spreman služiti stranim interesima, posebno srpskim interesima što je na tragu njegova partizanskog oca koji je služio komunističkim jugoslavenskim interesima. („Jabuka ne pada daleko od stabla.“)
Stanje u Hrvatskoj dostiglo je takve lude razmjere, da je dovoljno da SDP kaže da je za Tita, a HDZ da je za Franju Tuđmana, i birači masovno hrle izraziti podršku jednoj od dviju opcija koje su dva brata blizanca. Na koncu, F. Tuđman bioje kao predsjednik Republike Hrvatske izraziti titoist koji je kao i Tito znao manipulirat nacionalnim osjećajima.
Ljevičarski “Le Monde“ je bio u pravu, Europska unija ne predstavlja svjetlucajuće žute zvjezdice nego mrtvačke glave. U takvu Europsku uniju većina hrvatskih građana misli na referendumu priključit svoju zemlju? Jesu li to ljudi poludjeli? Ne, nego su sasvim normalno apatični, baš ih briga, gledaju samo svoju zadnjicu, istina ih ne zanima, što je bilo jučer sasvim je nevažno, tako da nemar, prouzročen nemoralnošću, kao posljedicu ima da se narod kao ovce vodi na šišanje, i u konačnici na klanje, jer gubljenje suvereniteta zemlje ulaskom u EU znači dekapitaciju zemlje, odrubljivanje glave narodu, ali Hrvati nisu bili svjesni važnosti suvereniteta ni kad su ih klali četnici u ratu 1991. i u Bosni 1992. godine, kako bi sad bili svjesni, uz to je politička elita, koju predvode bivši komunisti, anacionalna (iako zna vješto u propagandi manipulirat nacionalizmom), i duboko umočena u političku korupciju, usmjerena samo na punjenje vlastitih džepova dok su spremni javni interes prodati na rasprodaji, dok hrvatsko biračko tijelo upravo to i priželjkuje, što bržu prodaju na tržnici robljem jer što su Hrvati nego roblje, obični robovi-sluge stranih gospodara, robovi kojima je svejendo za žrtve svog naroda, za žrtve komunizma, za žrtve velikosrpske agresije, narod koji je prodao svog generala hrvatskog branitelja Antu Gotovinu radi participacije u “elitnom klubu“ zvan EU koji je elitan samo po bludu Sodome i Gomore. U nadi je spas, tako da postoji nada da će članstvo u Europskoj uniji prisjest hrvatskim robovima čiji kukavičluk i oportunizam je postao nepodnošljiv. Kakvi su to robovi koji gotovo dva desetljeća trpe pljačku narodnog gospodarstva, rasprodaju zemlje, prirodnih resursa, javnih poduzeća bitnih za funkcioniranje stanovništva, krivotvorenje izbora i manipulacije referendumom, laži vladajućih garnitura, bilo iz koalicije HDZ ili SDP, koji trpe i kukaju, na što nemaju pravo kukati, jedino trpjeti i služiti svoje gospodare, jer hrvatske branitelje su zaboravili i popljuvali nakon što su im spasili zadnjice od četničkog noža. Takvi robovi slave Tita ili Franju Tuđmana, ili i jednog i drugog despota, te ih po tome možete prepoznati. To je balkanska raja koja se pravi da je kulturna, i da ima zapadni štih. U stvarnosti ima problem s istinom, i nije svjesna u kakvom se položaju nalazi bez obzira što se pravi važna, ili upravo stoga.
Tema: U povijesti su Mongoli bili poznati kao oni koji su silovanje koristili kao oružje u ratu. Međutim, za razliku od njihovih nasljednika, pripadnika Crvene armije, te partizana i četnika, Mongoli svoje ženske žrtve nisu ubijali i masakrirali nego bi ih oteli, i učinili svojim robljem – suprugama da im rađaju i odgajaju djecu. U Drugom svjetskom ratu su crvenoarmejci silovali dva milijuna Njemica, što je najveći broj silovanih djevojaka, žena i starica u nekom ratu. Staljinovi vojnici silovali su čak oslobođene žene-logorašice u Auschwitzu, tako da se oslobođenje pretvorilo u pakao, odnosno pakao je nastavljen, samo pod drugim znakom, umjesto kukastog križa – pod znakom boljševizma, crvenom zvijezdom petokrakom.
U Domovinskom ratu su četnici i pripadnici JNA sustavno silovali žene iz redova naroda suprotne zaraćene strane, dakle, Hrvatice, Muslimanke/Bošnjakinje i Albanke. Nedavno je objavljen igrani film koji se temelji na autentičnim povijesnim događajima masovnog silovanja žena u Njemačkoj tijekom okupacije od strane komunističke Crvene armije. Novinarka koja je doživjela masovno silovanje, zabilježila je u svojim memoarima da je jednog svog silovatelja pitala koga on to u biti siluje, nju, ili 3. Reich? Zato je silovanje oružje koje neke zaraćene strane koriste u ratu kao poseban oblik specijalnog rata, naime, iako se siluje ženu, u biti se siluje zemlju iz koje žrtva dolazi, iako se ponižava nju, ujedno se ponižava zemlju koju se osvaja, jer silovatelj iz redova vojnog napadača i okupatora silovanjem ženskih žrtava simbolično siluje i osvaja zemlju koju mrzi jer mu je propaganda isprala mozak, tako i četnicima u Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu odnosno ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu 1991. – 1995.
“Sunčica“
Kakva je vlast u Republici Hrvatskoj, i parlamentarna opozicija, dokazuju hrvatske silovane žene u ratu koje su nedavno objavile knjigu pod naslovom “Sunčica“ sa 14 istinitih svjdočenja o masovnim silovanjima od strane srpskih pobunjenika i agresora. U biti, žene, silovane u ratu, bivaju dva puta silovane, jednom za vrijeme zarobljeništva, i drugi puta na slobodi kada im muški svijet okreće leđa, proglašavajući ih “četničkim kurvama“, što nema veze s mozgom ali takav je svijet, primitivan, neobrazovan, ništa ne shvaća!
„Riječ je o svjedočenju žena, uglavnom s vukovarskog područja, koje su nakon gotovo 20 godina skupile hrabrost i ispričale javnosti svoje priče o zlostavljanjima u ratu, ali i o sadašnjim poniženjima, prešućivanju i zanemarivanju njihove žrtve. Predstavljanje knjige o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara izazvalo je u Novinarskom domu velik interes Zagrepčana, a usmena svjedočenja Ružice Erdelji i Snježane Maljak popraćena su dugotrajnim pljeskom:
'Nitko se ne pita kako smo mi stradale, mi nismo tema za pravosuđe, državno odvjetništvo niti za udruge za zaštitu ljudskih prava, a i mi smo bile nečija deca. Tražimo pravdu i podršku, ali svi okreću leđa. Mi nismo ranjene metkom, ali nam je oduzeto dostojanstvo majke i žene, dok zločinci danas slobodno šeću Vukovarom', s gorčinom je rekla Snježana Maljak.
Ružica Erdelji nakon zvjerskog iživljavanja koje je proživjela u Vukovaru 1991. završila je, kaže, na psihijatrijskom liječenju. Živi s malom mirovinom, te ističe kako istodobno neki od Vukovaraca, koji su za vrijeme rata bili s okupacijskom vojskom, danas u Hrvatskoj primaju saborsku plaću.
Izdavač knjige je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, koje od mjerodavnih državnih institucija traži da svi silovani u ratu dobiju status ratne žrtve i odgovarajuće obeštećenje od države. 'Žrtve više neće šutjeti', upozorila je Marija Slišković, predsjednica udruge 'Žene u Domovinskom ratu', te je pozvala nadležne da stvore zakonski okvir kako bi silovanje moglo biti tretirano kao ratni zločin.“ (Izvor: zagrebačka NOVA TV, 15. 9. 2011.)
Mislim da nikakav komentar nakon ove vijesti više ne treba, jedino se može zaključiti da su ove vlasti definitivno zločinačke, a ne samo četnici koji su silovali svoje žrtve.
Ovom prilikom treba podsjetiti na Jadranku, ali ne Kosor nego Jadranku Cigelj koja je bila žrtva višestrukog sustavnog silovanja u logoru “Omarska“ kod Prijedora na pobunjeničkom području 1992. godine, i koja je objavila knjigu s memoarima pod znakovitim naslovom “Apartement 102 Omarska“, naime, prostorija u kojoj je u logoru silovana nosila je broj 102.
Gospođa Jadranka Cigelj je inače Hrvatica po nacionalnosti, i jedna od osnivačica ogranka Hrvatske demokratske zajednice u Prijedoru, ali je za vrijeme premijera Ive Sanadera i potpredsjednice vlade Jadranke Kosor izbačena iz Hrvatske demokratske zajednice, i najurena s radnog mjesta u jednoj vladinoj agenciji. Dakle, iako žrtva rata, i to žrtva masovnog silovanja, postala je u Republici Hrvatskoj politički nepodobna, što svjedoči o stupnju kriminala predstavnika vlasti kojima će hrvatski birači uskoro na parlamentarnim izborima koncem ove godine opet povjeriti svoj glas – glas za propast!
Domaći mas-mediji, dakle, nisu zainteresirani za istinitu priču Jadranke Cigelj koju je doživjela 1992. u srpskom koncentracijsom logoru “Omarska“ kod Prijedora, na koncu, Tuđmanov HDZ je Hrvate u Prijedoru i Bosanskoj krajini, tako i iz Banjaluke, ionako ostavio već 1991. na cjedilu, zašto ne bi i danas. Međutim, strani mediji su i te kako bili zainteresira za priču od žrtve silovanja, tako je najvažnija njemačka javno-pravna nacionalna televizija u Saveznoj Republici Njemačkoj, televizija ARD, napravila interview s Jadrankom Cigelj povodom objave njene knjige; javnost pak u Hrvatskoj ne zna ni kako izgleda, kako Jadranka Cigelj, tako i njena knjiga.
Suzbijanje “hrvatskog nacionalizma“
Izgleda da eks-komunističke titoističke vlasti u RH prešućivanje istine o srpskoj agresiji i masovne ratne zločine vode pod oznakom suzbijanja “hrvatskog nacionalizma“, dok se o “srpskim žrtvama“ i „hrvatskim zločincima“ govori non-stop kao na tekućoj traci.
U logoru bosanskih Srba, “Omarskoj“ je, inače, ubijeno oko tri tisuće (3000) ljudi, od kojih su mnogobrojni mučeni i zaklani, dok su mnogobrojne žene; Muslimanke i Hrvatice, silovane.
Kao što svatko može primijetit, EU je promijenila pogled na prošli rat, tako da se preko osnovanih nevladinih organizacija, koje se financiraju iz fondova EU, uopće više ne govori o karakteru rata, dakle, da se radilo o velikosrpskoj agresiji i genocidu za Veliku Srbiju, nego se spominju sve žrtve, dakle, i žrtve agresora, sve žrtve se izjednačuju, tako žrtve iz redova agresora dobivaju isti status kao i žrtve iz redova napadnutih i okupiranih zemalja Hrvatske, BiH i Kosova, te se ubijanjem istine stvara tzv. pomirba između Hrvata i Srba, i Srba i Bošnjaka, što neminovno vodi do novog klanja u budućnosti, jer sve što se temelji na laži stvara mržnju i rat! Europsku uniju više ne zanimaju izvješća Ujedinjenih naroda o srpskom genocidu:
Etničko čišćenje u Bosni od strane srpskog agresora
Komisija za prava čovjeka Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) kojoj je predsjedao poljski anti-komunistički aktivist i borac za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki, zadržala je izraz “etničko čišćenje“ da bi obilježila “situaciju na teritorijima Bosne i Hercegovine koji su pod nadzorom Srba“. (Izvor: OUN, Glavna skupština, Vijeće sigurnosti, A/47/418-S/24516, 3. IX 1992., francuska verzija, str. 4.)
Izvješće što ga je 17. studenog 1992. podnio Glavnoj skupštini OUN, a pripremila Komisija za prava čovjeka, sadrži članak pod nazivom Etničko čišćenje. U njemu se ta “sustavna“ praksa pripisuje srpskim nacionalistima, a sam se pojam dovodi u vezu sa “političkim ciljevima koje su oni [srpski nacionalisti] obznanili i za kojima teže“ i s “Velikom Srbijom kao posljednjim ciljem“. Predsjednik Europske komisije, Jaques Delors, pak, sam je u srpskih vođa otkrio “njihovu monstruoznu ideologiju etničkoga čišćenja i tu volju da u totalitarnoj državi ostvare Veliku Srbiju“. (Izvor: Le Figaro, Pariz od 2. – 3. 1. 1993.)
Zanimljivo, današnji predsjednik Europske komisije više ne spominje monstruoznu srpsku ideologiju etničkog čišćenja, niti ga zanima srpski fašizam u današnjoj tzv. demokratskoj Srbiji nego bi Srbiju što prije htio vidjeti u obitelji europskih zemalja.
Međunarodni izvori koji nisu sumnjivi zbog pristranosti potvrđuju količinu okrutnosti što su prividno bez ikakva reda ali zapravo sustavne i dobro usklađene. Osim izvješća o stanju prava čovjeka na tlu bivše Jugoslavije koje je sastavio posebni izvjestitelj komisije za prava čovjeka Organizacije ujedinjenih nacija, Tadeusz Mazowiecki, od 28. 8. i od 27. 10. 1992. godine, potresno svjedočanstvo o etničkom čišćenju nesprskoga pučanstva u Bosni i Hercegovini sastavio je Louis Joinet, izrađeno u švicarskoj Ženevi 27. listopada 1992. godine. Uvažena međunarodna organizacija Liječnici bez granica sastavila je izvješće o kršenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini u vrijeme velikosrpske agresije koje nosi naslov Le processus de purification ethnique dans la region de Kozarac (Bosnie-Herzegovine), Paris, Medicins sans frontiers, 1992. (7. XII.) (Proces etničkog čišćenja na području Kozarca u Bosni i Hercegovini).
Gospodin Tadeusz Mazowiecki je službeno izjavio 9. veljače 1993. pred komisijom za prava čovjeka u Ženevi kako je trećina stanovnika Bosne i Hercegovine bila uslijed velikosrpske agresije prisiljena napustiti svoja ognjišta, 700.000 između njih iselilo se u druge zemlje (nalazeći pribježište, u tranzitu, navlastito u Hrvatskoj), a 810.000 raseljeno je u samoj Bosni. Po njemu sve smo više dovedeni dotle da utvrdimo kako su srpski upravljači u Bosni i Hercegovini u prvom redu odgovorni za politiku etničkoga čišćenja koje su Muslimani glavne žrtve. Teško se može zamisliti da je ta politika bila moguća bez djelatne podrške vlade Srbije. (Izvor : Le Monde od 11. veljače 1993. godine, str. 8.)
Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohte Völker iz Göttingena) objavilo je također izvješće o srpskom genocidu za Veliku Srbiju iz 1992. godine:
U lipnju 1992. su postrojbe sprskog vođe Radovana Karadžića počinile mnogobrojne zločine na novome mostu preko Drine u istočnobosanskom okupiranom gradu Višegradu: Stotine Muslimana dovedeno je na taj most gdje su ubijeni, i bačeni u rijeku, što je za bosanske Srbe postao ritual, jer i u Drugom svjetskom ratu vodili su zarobljene muslimanske civile na mostove preko Drine i masakrirali svoje žrtve. U Višegradu je prije rata 1992. živjelo 67,2 posto Muslimana, i cijelo to područje je od strane pobunjenih Srba (četnika) i jedinica JNA u potpunosti etnički očišćeno od njegovih nesrpskih stanovnika, te je srpski okupator u selima Prelovo i Zamnici organizirao tri koncentracijska logora u kojima je ubijeno preko šest tisuća civila. Društvo za zaštitu ugroženih naroda proziva za genocid ne samo čelnike koji su na terenu vodili rat nego i Dobricu Ćosića, koji je bio predsjednik krnje Savezne Republike Jugoslavije koju je Slobodan Milošević proglasio 1993. godine, i koja je bila međunarodno nepriznata tvorevina.
Miloševićev politčko-ideološki mentor, Dobrica Ćosić iz Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) u Beogradu, kojega je haaški sud izbjegao u svojim optužnicama, je na tzv. kulturnoj manifestaciji koja je 13. ožujka 1995. održana u Višegradu, izrazio svoje divljenje za sadašnju borbu Srba za slobodu, i naglasio da bi eventualni poraz u ratu Srbe lišio svih njihovih oslobodilačkih ratova koje su vodili u povijesti. Drugim riječima, srpska politika genocid nad nesrpskim narodima naziva „oslobodilačkim ratovima“. Sjećamo se kako je televizija Beograd, i TV Novi Sad nazvala ulazak trupa JNA u hrvatsko mjesto Dalj 1991. godine: „Dalj je oslobođen od ustaša“.
Ugledni Institut za ljudska prava Ludwig Boltzmann, koji je biloodgovoran za organizaciju konferencije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima u Beču, objavio je u svome izvješću, da su srpske postrojbe u istočnoj Bosni na području grada Zvornika na Drini počinile 1992. godine genocid. Samo u Zvorniku ubijeno je nekoliko tisuća civila; onaj dio stanovništva koji nije ubijen u bosanskim gradovima u dolini rijeke Drine je etnički očišćen odnosno protjeran – na slobodni teritorij.
Dvadesetipetogodišnja mlada bosanska žena, gospođa Zehra Turjančanin, koja je s visokim stupnjem opeklina preživjela masakr u Višegradu (ona je sa 72 drugih ljudi otjerana u jednu zgradu koju su okupatori zapalili), svjedočila je o zločinima na mostu preko Drine:
„Živim u kući na Bikovcu, otkuda se Višegrad vidi na dlanu gdje se nalazi most preko rijeke. Nitko iz susjedstva nije mogao spavati. Svi su vidjeli što se tamo događalo. Vlastitim očima gledala i vidjela sam da je u noći nakon Kurbam Bajrama na mostu ubijeno 147 muškaraca. Četnici [srpski pobunjenici i rezervisti JNA] su ih bacili preko mosta i pucali na njih iz vatrenog oružja dok su padali s mosta. To se ponavljalo iz noći u noći sve do 27. 6. 1992. Ljudi su na most dovedeni u kamionima, i potom su na kamionima ugašeni farovi. Ljudi su u skupinama od po četiri do petero bacani s mosta te je na njih u slobodnom padu pucano. Jednom sam na mostu vidjela dvije odsječene glave od muškaraca, i jednu odsječenu glavu jedne žene. Bila sam svjedok kada su četnici pod zapovjedništvom Lukić Milana 65-godišnjem starcu Hasanu Brki prerezali vrat, i koji se ranjen vukao jedno 300 metara prije nego je umro. Na tom mostu ubili su i majke, a njihovu djecu privezali su o njih i bacali u rijeku. Neki drugi su pak privezivani na automobile i tako vučeni okolo sve do smrti.“
(Izvor: Tilman Zülch, Gesellschaft für bedrohte Völker.)
Srpske zločine u Bosni dokumentirao je, na osnovi svjedočanstava koja je sakupila organizacija Društvo za zaštitu naroda i njen predsjedavajući Tilman Zülch, UN, odnosno komisija UN na 3000 stranica. Na osnovi izvješća Komisije UN je samo u sjevero-zapadnim dijelovima Bosne, u okrugu Prijedora, u vremenu od travnja do lipnja 1992. godine protjerana polovica stanovništva. Etničko čišćenje provodila je srpska vojska i policija. Brojka od 200 tisuća silovanih žena nije pretjerana, naglašava Tilman Zülch koji je 1993. objavio knjigu pod naslovom Ethnische Säuberung – Völkermord für Grossserbien [Etničko čišćenje – genocid za Velliku Srbiju].
Ne treba valjda naglašavati da se na području bivših logora kod Prijedora, u logoru Omarska, Keraterm i Trnopolje, dakle, na području tzv. Republiske Srpske od Milorada Dodika, ne nalazi niti jedna spomen-ploća u spomen na žrtve srpskog genocida. Međutim, ono što je također činjenica je da rijetko koja srpska žena može biti sigurna da njen dečko, suprug ili sin u ratu nije silovao neku Muslimanku i/ili Hrvaticu.
Što žene, silovane u ratu, mogu očekivati od Europske unije? Zaborav, prašinu na istini, ignoriranje, prešućivanje. Na koncu, žrtva agresije i genocida, Bosna i Hercegovina, nije ni kandidat za članstvo u EU dok se naveliko raspravlja da je slijedeći kandidat za članstvo u EU, i to do konca 2011. godine Srbija. Pametnome dosta!
CBK
Post je objavljen 17.09.2011. u 20:28 sati.