BLAGDAN RANA SV. FRANJE
Životopisci pripovijedaju kako se pred kraj ljeta 1224. sv. Franjo popeo po šesti put na brdo La Verna da tamo proposti četrdesetnicu u čast Djevice Uznesene u nebo i sv. Mihaela arkanđela. U tom se razdoblju dogodilo veliko čudo. Bila je to četrdesetnica velikih ekstaza i neprekidnih nebeskih viđenja (CV - 3. Razm. o sv. ranama:1915-1923). U toj je četrdesetnici sv. Franjo sav uronio u kontemplaciju Boga. Brat Leon je "dobio milost da često puta vidi svetog Franju kako je sav zanesen u Boga i uzdignut nad zemljom. Koji put je bio uzdignut u visinu do tri lakta, koji puta četiri, a katkada sve do visine bukve. Jednom ga je vidio u velikoj visini okružena takvim svjetlom da ga jedva mogao gledati" (2.razm. o sv. r.:1908). Što se više udubljivao u promatranje Svevišnjeg, Najsvetijeg Boga, Najvišeg dobra, Jedinog dobra, više se uzdizao željom da u svom duhu osjeti svu ljubav, a u svom tijelu bol koju je Isus podnio u svojoj muci i smrti na križu.
Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobrom savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan (1Čel 91). Spomen na raspetoga Isusa neprestano je vladao njegovim duhom te je u žaru svoje ekstatične ljubavi žudio da se posve preobrazi u raspetoga Krista (usp. 1Čel 92, 93; LM XIII,2 i IX,2). Čovjek pun Boga razabrao je da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke, prije nego što se odijeli od ovoga svijeta, kao što ga je za života nasljedovao u djelovanju.
Dva su uzroka Franjine stigmatizacije: Bog i Franjo. Franjo, koji sve žarče žudi podijeliti s Isusom njegovu ljubav i bol što ju je podnio u svojoj pregorkoj Muci. Bog, koji želi opečatiti i nagraditi svog vjernog slugu pečatom svog jedinorođenog Sina. Po plamu serafskih želja uzdizao se u Boga i u njega se, koji je iz neizrecive ljubavi htio biti razapet, preoblikovao po suosjećajnoj slatkoći.
Na blagdan svetoga Križa, počeo je sveti Franjo već u praskozorje moliti. Molio je ispred svoje ćelije, licem okrenutim k istoku, a molio je ovim riječima: 'O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio za vrijeme svoje pregorke muke. Druga je, da osjetim u svom srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike'. A kako se duže vremena tako molio, shvatio je da će njegovu veliku želju Bog uslišati i, koliko je to moguće jednom stvorenju, bit će mu to dopušteno osjetiti, i to u najkraće vrijeme. Kad je sveti Franjo dobio to obećanje, počeo je pobožno razmatrati Isusovu muku i njegovu neizmjernu ljubav. U njemu je toliko rastao žar pobožnosti da se sav preobražavao u Isusa po ljubavi i sućuti. I kako je, sav u žaru, cijelo to jutro proveo u takvu razmatranju, odjednom ugleda kako s neba silazi Seraf sa šest sjajnih, ognjenih krila te mu se u brzom letu približava, a mogao je raspoznati i jasno vidjeti u njemu lik raspetoga čovjeka. Krila su na njemu bila tako raspoređena da su dva bila iznad glave, dva su služila za let, a dva su prekrivala sve tijelo.U ovom ukazanju Serafa Isus Krist je objavio svetom Franji neke trajne i uzvišene istine, koje sveti Franjo nije htio otkriti za svoga života. Tek ih je poslije svoje smrti na čudesan način saopćio, kako će se pokazati kasnije. Isus mu je rekao: "Znaš li što sam ti učinio? Dao sam ti rane, znakove svoje muke, kako bi mogao biti moj zastavnik"... Brat Bonifacije, drug sv. Franje, pozvan na kapitulu u Genovi (1254.) da o stigmama kaže istinu, plačući je odgovorio:“Ove su ih moje oči vidjele, i ove su ih moje grešničke ruke doticale. „
grešničke ruke doticale"
Ovu je molitvu Franjo napisao nakon što je na tijelo primio sv. Rane:
Pohvala Bogu
Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš.
Ti si jak, ti si velik, ti si svevišnji.
Ti si svemoguć kralj.
Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima.
Ti si dobro, svako dobro, najveće dobro, Gospodin
Bog živi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav.
Ti si mudrost, ti si poniznost, ti si ufanje, ti si ljepota,
ti si blagost, ti si sigurnost, ti si mi spokojstvo, ti si
radost, ti si nada naša i veselje.
Ti si pravednost, ti si umjerenost, ti si sve naše
bogatstvo od zasićenosti.
Ti si ljepota i blagost, ti si moje utočište.
Ti si mi čuvar i branitelj, ti si zaklon moj.
Ti si rashlada.
Ti si naša nada, ti si vjera naša.
Ti si naša ljubav.
Ti si sva naša naslada, ti si naš vječni život: veliki i
divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.
Kao pravi zaljubljenik, Franjo zaboravlja sama sebe, da bi potpuno uronio u razmatranje ljubljene osobe, veliča njezine kvalitete i prednosti koje ga toliko privlače, da ta osoba, Isus Krist, postaje za njega jedini razlog života.
D.T.
Post je objavljen 16.09.2011. u 20:42 sati.