Nikad mi nece biti jasno zasto nisam bila ustrajna u necemu sto volim...
Obozavala sam plesati, naucila u nekim plesnim skolama mnogo toga, isla na natjecanja... I odustala...
Krenula sam na novinarstvo, pisala clanke za Casopis, odrzala intervju... I odustala...
Voljela sam taekwondo, polozila za zuti pojas, malo se tukla... I odustala...
Bavila se web dizajnom, naucila trikove u photoshopu, napravila par dobrih plakata za Udrugu... I odustala...
Nikad mi nece biti jasno...
Jer sada gledam okolo ljude kako prodaju sva svoja djela...
Svoje plesne korake...
Svoje radove...
Svoje poteze i tragove...
A ja sam odustala od onog sto sam mogla imati i dati...
Odustala...
Ja koja nikad ne odustajem...
U svadama, moja je zadnja...
U debatama, moja je glavna...
U razgovorima i teorijama, moja je utemeljena...
U osjecajima, moja je rijec.... MOJA...
I sada dok ovo pisem, kada se okrenem...
Shvatim da od jednog nikad nisam odustala...
Nisam odustala od pisanja...
Od ovog bloga...
Od toga da osjecaje i sjecanja pretocim u knjige i price....
Mozda sam odustala od mnogo toga...
Ali nekako polako shvacam da su to bili hirevi...
I nisam odustala od njih, oni su odustali od mene...
A ja sam zadrzala svoju prvu ljubav i prvu strast...
Svoje umijece da ljude raspolozim, rasplacem, nasmijem, ubijem rijecima...
I tko kaze da to ne mogu unovciti ako hocu?
Ako ne kao price i pripovjetke...
Ako ne kao slova na papiru...
Onda kao umjetnik druge vrste...
Tako da ce ljudi jednom ovisiti o mojem umijecu slaganja pravih rijeci...
I zbog nje ce ljudi hodati ulicom ili provoditi dragocjene trenutke iza resetaka...
Eto... Ipak nisam odustala od sebe...
Post je objavljen 15.09.2011. u 23:10 sati.