Ajme, grozno je to kako ovog Žaka stalno ismijavaju zbog čudesne debljine. To doista nije lijepo ni korektno ni zrelo.
Ljudi, saberimo se!
Ako ćemo se već sprdati s onim što svak odmah na njemu vidi – pa zar nije dosta zadržati se na tome da je drolja?
***
UPDATE:
Mi smo bili vrijedni dok su drugi pričali
Radili i noću dok su oni sanjali
Jer ništa neće doći od samoga sna
Samo teškim radom onog koji zna
Tko radi noću dok pošten svijet spava? Oni koji, ako ih se u tom ''teškom radu'' uhvati, završe iza rešetaka. Ali čak nije stvar u tome!
Pokrenuli smo Hrvatsku i sad nastavljamo
Da nam svima bude bolje, mi se trudimo
Ostvarili smo davne snove naših djedova
to može samo onaj koji zna
U ovoj strofi je već očito riječ o lirskoj propagandnoj laži.
(Jer istini bi odgovaralo:
''Okrenuli smo Hrvatsku i sad nastavljamo
Da nama bude bolje, od ničega ne prezamo
Drpili smo svu ostavštinu vaših djedova
to može samo onaj koji zna'')
A ja čuvam svoj poseban prezir za taj lirski aspekt propagandne laži. Od pakla (hrvatske osiromašene i korumpirane stvarnosti) je gora jedino opjevavana fantazma Raja. Režime ne čini samo policija, nego policija+pjesnici. Poznat je slučaj Paula Éluarda, koji je odbacio nadrealizam da bi lirizirao staljinizam, pjevao o bratstvu, miru, pravdi, boljem sutra, za druželjubivost a protiv izolacije, za radost protiv potištenosti, za nevinost protiv ciničnosti, itd. A.D. 1950. upravljači tog Raja smaknuli su jednog njegovog prijatelja, ciničnog pjesnika koji se nikako nije odlikovao oduševljenim učešćem u propisanoj pjesmi bratstva, radosti i druželjubivosti – a Éluard je smaknuće javno odobravao. Sve u ime lirske fantazme Raja.
Da li se razumijemo? OK, HDZ laže. OK, HDZ krade. Preko toga bih još prešao, ljudi su ljudi, od krvi i mesa, slabi i nesavršeni, tko je bez grijeha neka baci kamen, prilika čini lopova i bla bla. Ali jedan se grijeh ovih ljudi ovdje, na tom skupu, za mene daleko više ističe, preko kojega im ne mogu preći. Mojoj ciničnoj i nevjerničkoj prirodi je to neshvatljivo, najveća odbojnost, ultimativni krimen. Od antipatije koju bih osjećao spram lopova nemjerljivo je još veća antipatija koju osjećam spram tih koji tu uopće nisu cinični, tih Nevinih, koji vjeruju, tih vjernika u reklamirani Raj. Kako oni to tako mogu sebi dozvoliti? I činjenica da mogu sama po sebi čini ih za mene neprihvatljivima, stranima, mentalnim sklopovima kojih se grozim, kojih se pomalo i plašim, na koje mi se riga, koji su najdublji neprijatelji mog mentalnog sklopa.
Naša stranka ima snagu valova
Prepreke je sve ona svladala
Zajedno sa vama na put krenula
Jer hadeze zna, hadeze zna
''Naša stranka ima snagu valova''? Itd. Moj bože, kakvi grozomorni stihovi, kakva jeftinoća! Kojotica je komentirala kako je prvo što na Žaku primjećuje njegova ''ljigavost do bola''. Neki se pak čude zašto sam se s ovakvom zlobom na tog grdelina ostrvio? Treba shvatiti: za mene nema većeg zločina. Kad čitam u novinama o pokradenim milijunima, ostajem miran i relativno ravnodušan. Ali kad čujem ovako loše stihove, sve se u meni pokrene i pobuni. Kič-lirika je ono što je neoprostivo! Ne smatram to svojim kapricom. Milijuni su ipak samo makro-novac, a makro-novac je u suvremenom bankarstvu naposljetku fiktivna, irealna kategorija. A kič je nešto puno veće: slika svijeta, nečiji jezik, odraz mentaliteta. Tu se radi o najdubljem sukobu svjetova. Ta njihova opaka Nevinost mase, rulje... ta njihova opasna Prostodušnost vjernička... brrr... Žak tu nastupa kao bard i prvosvećenik vjerničkog lirskog kiča, zanosa, sentimentalnosti. Napisao sam negdje dolje: nije stvar samo u prodavanju. Protiv prostitutki koje prodaju tijelo nemam ništa, ali Žak za novac raspačava ogavnu vrstu patetike i osjećaja! To je ljigavost na koju smatram da se ne mogu dovoljno žestoko ostrviti.
Pogledajmo naša polja, zlatnog žita sjaj
Obale i plavo more hrvatski su raj
Ništa nije tako lijepo kao Hrvatska
Nek ju uvijek vodi onaj koji zna
Pokrali su zemlju? Jebiga. Predstavljali okrilje i spiritus movens sustavnog ratnog zločina i ratnog profiterstva? Užas. Ali sve je to još ništa spram činjenice da oni – drže ruku na srcu! Dok vole apstraktnu Domovinu, te pjevaju o sjaju Zlatnog Žita i raju Plavog Mora. (Držim prst u ustima.)
Kada mladež ima osmijeh što na licu sja
I budućnost da ih čeka, da je sigurna
Očevi i majke da se više ne brinu
Od svega dobro znaju kom da vjeruju
To je ta naša Hrvatska. Sanader i njegovi su najviše pokrali. Kolovođe organiziranog ratnog zločina Tuđmana i Šuška je, skupa s drugom Slobom, samo ''časni sude nisam živ'' strategija obrane spasila od kolosalne sramote stogodišnjih osuda. Ali Žak je gori! To jest – žakovi. Zato što su žakovi kolovođe zločina nad zločinima: lirskog držanja ruke na srcu.
Pri čemu se čak ni ne šalim previše.
Post je objavljen 15.09.2011. u 18:09 sati.