Marketing
DVODIHALICA
Uploaded with ImageShack.us
Dvodihalica je riba koja ima sposobnost udisanja atmosferskog zraka. Stežući vratne mišiće, riba uvlači zrak i vodi ga do zračnog mjehura, koji predstavlja u stvari prvotnu plućnu vrećicu. Stjenke mjehura su ispunjene krvnim žilama koje upijaju plinoviti kisik, pa tako funkcioniraju kao pluća zahvaljujući kojima dvodihalica može preživjeti nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko godina.
Disanje, pluća, voda, promjena stanja, adaptacija, apsorpcija, miješanje to su pojmovi koji me fasciniraju i zadržavaju dovoljno dugo u stanju koje prethodi određenoj slici. Imena koja postaju kod za pokretanje i konstrukciju predodžbe tj. jedne predstave.
Postaviti se u stanje , ustanoviti se, znači evocirati proces koji rezultira slikom. Potrebno je stanje koje joj prethodi i koje izdvajam iz života, umjetno stanje osamljenosti i samodovoljnosti, pomaknuto stanje. Rituali koji ga pripremaju moraju trajati i moraju dislocirati, iščašiti. Čitanje , prisjećanje, slušanje, gledanje, pisanje to su neki od njih. Oni imaju svoje okolnosti i zahtijevaju osobni angažman i aktivaciju osjetila.
U ovom slučaju tekst nije uvijek objašnjenje slike, on je pridodan slici , daje ono izvan nje , dodatak , ostatak, ono što udaljujući se od samog sebe ne smije postati osnovni sadržaj. Tekst je parergon :
˝ On unutrašnjost operacije dotiče i s njom surađuje počevši od nečeg izvanjskog. On je najprije na rubu ; dodatak koji nije ni izvana ni iznutra. Dodaje se u prilog nekog unutrašnjeg nedostatka u sistemu kome se dodaje. Unutrašnja strukturalna veza koja ih spaja sa nedostatkom unutar ergona. Uvijek jedan oblik na jednoj osnovi, on treba ne da se odvoji nego da nestane , se izbriše, da se istopi u trenutku u kojem razvija svoju najveću energiju. ˝ (Jacques Derrida, Istina u slikarstvu)
Promatrač je svakodnevni čovjek , ni po čemu izdvojen, bombardiran slikama, komadima slika spojenih u slijed , otupljen i naviknut. Slike se odvijaju ispred njega(mene) istovremeno, on ih guta jednu za drugom. Zadržavanje putem osjetila, ono s početka koje me privolijeva na ostanak i započinjanje slike pretvara se naposljetku u zadržavanje pogleda promatrača gomilanjem elemenata na slici koji nose značenje.
Tražim , zahtijevam, zapovijedam,molim pogled koji neće skrenuti.
˝ Mi se danas više ne možemo emocionalno odrediti prema sadržaju jer reprezentiranu sliku više ne doživljavamo kao predodžbu realnog svijeta nego kao medijski posredovanu sliku-fetiš. Još smo jednom povjerovali u snagu slike i još smo se jednom prepustili njezinim zavodljivim moćima. ˝ (Krešimir Purgar, Preživjeti sliku).
Slika koja zavodi ljepljivo ali ne zadržava, fascinira ali ne penetrira.
Ne želim pripisivati posebna značenja svojim figurama, one su tu da se doživljavaju na jedan jedini mogući način, u jednom pogledu, između gomila drugih slika koje su postale dio našeg života. Ono što indirektno želim je kritički se postaviti prema njima, ukazati na ironiju koja to nije. NE Proizvodim slike koje ironiziraju postojeću situaciju obrata prema vizualnosti i beskonačnog gomilanja slika prema čijoj vizualnosti određujemo hijerarhiju važnosti, proizvodim ih jer to mogu, jer je njihova proizvodnja postala nečim uobičajenim. Ne želim moralizirati obrat prema vizualnosti na koji upućuje Krešimir Purgar , već unutar njega, u njegovu kodu želim ga eksponirati ,paradoksalno komično neozbiljno.
Mimesis se pojavljuje kao mentalni steznik. Slika pruža neopisiv otpor za zadržavanje, proces njezine izrade je samokažnjavanje , nasilno trganje od stvarnosti ( bjesomučnog kretanja i senzacija). Uložen napor i protjecanje koncentracija kroz trajanje i mijenjanje, gotovo mazohističko ustrajanje, traženje odgovarajućeg oblika, figuracija kao koketiranje sa psihologijom i slikom kao metaforom, simbolom( koji ne pretpostavlja nikakvu oslobađajuću istinitost) , evociranje , sukobljavanje , naracija. Uz stalno pitanje: Nijedan sadržaj nije vrijedan slikanja?
Slika jedna uz drugu proizvodi senzacije. Neprovokativne, samo čudne. Ili samo: senzacije
Istovremeno postojanje , vrtoglavost kao cilj, odbacivanje stabilnosti, zazorno igranje.
Značenje i priča iza slike je ignorirano. Ali je prije tog izabrano, izdvojeno. Postoji kostimirano tijelo , mehanizirana naracija proizvodi sebe samu . Suptilna iritacija za oko, grebanje po površini.
˝ kažem to sada, ali zapravo , što ja sada znam o onome dobu, sada kada se na mene poput tuče obrušavaju riječi sleđene smislom i kad i svijet umire, kukavički, prostački imenovan.˝ Beckett, Molloy
Riječi sleđene smislom, izbjegavanje smisla ne , traženje smisla drugačijim konstrukcijama da. Smisao kao iskustvo u ponavljanju. Nemoj me imenovati postaje dosadno, ono se mora transformirati , ( kako napisati infrazvuk?)
Slika kao impuls u tekstu generiran opisima, nije nikad završena statična cjelina. Zašto je onda imam potrebu fiksirati, zadržati, inhibirati? Odgovor pronalazim u pražnjenju u procesu slikanja. Svaki potez ili pokret sam je po sebi apstraktan, način na koji se oni slažu proizvodi određene odnose i ako je to cilj, rezultira prepoznavanjem figure, pomisao da se ista slika napravi dvaput izaziva mučninu. Slika postaje predmet uz pomoć kojeg potvrđujem sebe, postaje simptomom subjekta, nemam drugog izbora nego da je započnem.
Od slike kao medija, simptoma,teksta do slike kao slike, ali to je nezamisliva sintagma.
Problem koji želim artikulirati – gomilanje slika i nemogućnost emocionalnog određivanja prema sadržaju, otupljenost , subjekt unutar hiperprodukcije slika, (ne)mogućnost zadržavanja
Zašto slikarstvo – kanaliziranje, kataliziranje, pražnjenje kroz manualni rad, ritual koji odvaja, ostavlja tragove ljudskosti ; figura – trenutačno površinsko prepoznavanje, mimesis kao mentalni steznik, inhibicija proždiranja ( u procesu slikanja ).
Cindy Sherman upotrebljava svoje tijelo da proizvede kontroverzne fotografske portrete,parodira stereotipnu sliku žene, izazivajući modna i konzumeristička, prazna obećanja. Ovo nisu autoportreti , ona pozira kao anonimna žena. Kostimira se i fotografira .
Za svoje autoportrete koristim predložak fotografija koje komadam i spajam različite dijelove kostima, u slikarstvu imam slobodu jer pojedini dijelovi ne trebaju biti logički smisleni već traže svoje objašnjenje u dojmu grafizma boje i oblika, omogućavaju mi da se igram, figura me obavezuje da se držim pravila anatomije, ne radim doslovno , moguća su iščašenja, zapravo su poželjna ali nisu dramatična. Zanima me spektakularizacija slike. Važnost pojedinih događaja vrednujemo prema tome kako su oni vizualno predstavljeni, zanima me površina slike koja postaje predstava za osjetila. Figura pozira, očekuje da je se gleda. Pogled destabilizira subjekt, čineći ga žrtvom prije nego gospodarom pogleda. Umjesto da opiše pogled koji rasvjetljava stvari Lacan ga pretvara u model životinjske kamuflaže, stvorivši od sebe bezobličnu kamuflažu mimetički subjekt postaje bezoblični dio ¨slike˝ prostora općenito.
U linorezu How I Know I'm Here (1985) Kiki Smith prikazuje unutarnje organe uključujući srce i pluća, predstavlja unutrašnjost tijela ne kao animiranu agresijom nego ispražnjenu od nje, gubitak iznutrica znači gubitak sebe, tjeskobu.
Pluća u središnjem djelu Dvodihalice, izvađena su iz tijela i postaju dekorativni moment kostima. Ne izazivaju tjeskobu pogledom na sebe,njihovo premještanje postaje dopadljiv moment čiji je cilj popuniti prazninu desnog viktorijanskog rukava. Izostaje tjeskoba, a disanje se nastavlja.
Prije nego počinjem graditi figuru stvaram enformelističku pozadinu. Slika se sastoji od dva različita procesa slikanja, jedan je enformelistički , drugi mimetički. Enformel proširuje shvaćanje forme, ukida razliku između stvaralačke akcije i predmeta na kojem se ona vrši, omogućuje gestu, znak, rukopis, slučaj, brzinu, trag ruke, beskonačni niz mogućnosti igre. U mojem slučaju to je odustajanje od simbolizacije, ne njezina negacija, prepuštanje slučajnim estetskim dopadljivostima. Taj dio dešava se krajnje opušteno, bez složenih konstrukcija, dvosmislenosti, vraćanja, izmicanja, bježanja, skrivanja, zbunjivanja, bez onog putem čega se odražava zazorno. Ono dolazi kasnije, u mimesisu kao mentalnom stezniku koji umjesto da daje jasan i nedvosmislen privid koju mu je naizgled prvi i jedini cilj, uvijek traži,prekriva briše slojeve boje i ornamenata, nikad se ne završava, prepisuje, upisuje, komada i izmiče. To je metafora, koja se putem mehanizama simbolizacije, a ne u objektu što ga taj postupak imenuje ili proizvodi( tijelu, figuri, kostimu) , prazni ni pred čim.
Također me zanima intertekstualnost, značenjski odnos teksta i vizualnog, jezična igra i igra u umjetnosti. Ako se umjetnost opisuje zamislima jezične igre, tad se ne promatraju materijalni aspekti umjetničkog djela nego njegove konceptualne odrednice. Konceptualna umjetnost na prijelazu iz 70-ih u 80-te prestala se baviti oblikovanjem predmeta i njegovom vizualnom morfologijom , usmjerujuću pažnju na uvjete upotrebe predmeta, situacije, događaja ili apstraktnih jezičnih konstrukcija u jezičnoj igri umjetnosti. Svaki postmodernistički umjetnički rad je proizvod nove jezičke igre i novih pravila, preispituje i dovodi u sumnju svoje temelje eksperimentirajući s novim strategijama i oblicima, ne znajući unaprijed kamo ga nova igra vodi.
Za konstrukciju jedne predstave potrebne su scene, one proizvode smrznute mentalne slike i ostavljaju okus u ustima ili šum ili bilo koji drugi osjećaj prepoznavanja. Scena kao prostor sa kulisama, odnosima, naznakama,bojom, zvukom, likovima i pretpostavkom da oni žele biti viđeni. Te mentalne slike transfiguriraju se kroz sliku na medijapanu ili tekst. Oni nisu međusobno zamjenjivi, ono što ih povezuje je predstanje koje im prethodi. Oboje omogućuju igranje, oboje su osjetljivi i potiču reakcije. Za razliku od konceptualista 70ih i 80-ih slika i proces njezine izrade od velike mi je važnosti, ono u čemu se mogu povezati s njima je konceptualna povezanost slike i jezika. Svaki oblik nosi značenje, u kombinaciji i odnosima međusobno suprotstavljenih ili pomirenih oblika stvara se dojam, lančano povezivanje elemenata koji uvijek sa sobom nose neki ostatak iz prijašnjeg iskustva(kombinacije) omogućuje stvaranje konstrukcija na novi , suptilniji, uzbudljiv način.
˝Nijedan element ne može funkcionirati kao znak bez upućivanja na neki drugi element koji nije jednostavno zastupljen u jeziku . Lančano povezivanje elemenata čini da svaki element jezika predstavlja trag ostalih elemenata jezika. Jezik je igra tragova i razlika. ˝( Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti )
Post je objavljen 15.09.2011. u 14:59 sati.