Opet kasnim na posao.
Morala sam se isplakati da bi mogla leće staviti da ne bi plivale po površini mog oka zbog previše suza. Volim spavati i on to dobro zna. Ali od kad ga nema blizu mene, mrzim se buditi. Nekoć sam se nesvjesno pomolila prije spavanja da mi sljedeći dan bude bolji od prijašnjeg, a sad se samo pomolim da se ne probudim u suzama ili da ne zaplačem uopće.
Ne mogu ni crtati više. Dok je trajala lažna dobra atmosfera u mojoj glavi, mogla sam raditi što sam htjela. Mislila sam na njega, ali osjećala da nije kraj. Sad više nema ni toga. Sad se moram tjerati raditi stvari koje volim.
Jutros sam se sjetila da mi se bliži rođendan. Počela sam razmišljati na koji način da proslavim dvadeseti rođendan. Slavit ću ga samo iz razloga jer je broj okrugao. Ni iz kojeg drugog razloga, što je jadno, ali tak' to ide kad ništa nema smisla.
Zaplakala sam onda kad sam se sjetila da ni za moj prošli rođendan nije bio tu. Kad se sjetim prošlog rođendan, sjetim se njega kako sjedi za računalom i ja ga gledam kroz prozor. Nije ni znao da sam tamo.
No, moram na posao. Suze i loše raspoloženje nisu za taj svijet.
Post je objavljen 13.09.2011. u 08:45 sati.