Znate kako smilje izgleda? To je ona mala sivozelena biljčica sa mirisnim žutim cvjetićima, čupavog izgleda, kao da ju je netko jako nervozan i nestrpljiv dizajnirao. E to malo žuto sprčkano je nevjerojatno plemenito biljno stvorenjce, namočiš ga u uljeco i ostaviš par tjedana, i da vidiš, koža od njeg bude mekana kao da je omekšivačem nasaftana.
Smilje i ja koegzistiramo u istom prostoru i vremenu već godinama, i tek smo se sad pošteno sreli i upoznali. Naime, ničim izazvana završih školu za travarenje u kojoj mi je ovo isto smilje prilično zapelo za uho, i odlučih ga naći, nabrati, potopiti u uljeco i omekšati i sebe i sve druge koji mi se budu u ruke dali. Prvo sam malo proguglala da ga bolje prepoznam, potom sam informirala dragog da počinje sezona smiljobera, i da je to baš kul, i da će uskoro biti mekan ko majčina dušica, naravno ako mi pomogne u pronalaženju smiljova. Na svu sreću, čovjek mi je prirodni tip pa ga nije bilo problem nagovoriti.
Potrajalo je dok nismo našli prvu biljčicu, a kasnije nas je krenulo i smilje nam se doslovno samo bacalo pred noge vičući : mene, mene, mene beri! U nastavku sam sve sam po pe-es-u odradila, pobrala, umočila, ocijedila, isprobala, omekšala... i zaljubila se usput u tu malu smotanu biljčicu.
Na kraju smo ih nekoliko donijeli s brda (čitaj : ukrali) i posadili u vrtu. A sa najljepšim primjercima u tegli smo se vratili u Zagreb, i oni su, kao pravi dalmatinci u Zagrebu, od izobilja (sunca i vode) došli na svoje, pozelenili pa procvjetali!
Post je objavljen 12.09.2011. u 11:49 sati.