Marketing
NEW AGE SPIRITUALITY
PLANETARNA ENERGETSKA MREŽA (1)
Poznato je da je naša planeta izložena mnogobrojnim vrstama zračenja, od kojih su neka predmet proučavanja fizike, druga radiestezije, treća astrologije. Postavlja se pitanje, u kakvoj su interakciji ova raznovrsna zračenja.
Pojednostavljeno, zračenja se u fizici mogu poistovjetiti sa elektromagnetnim zračenjima (mada su sva zračenja ustvari elektromagnetne prirode, jer je upravo takva priroda našeg 'električnog univerzuma'). U sredini spektra nalaze se svjetlosni valovi. Iznad ultraljubičastog svjetla se nalaze zračenja manje valne dužine, nevidljiva okom. To su radioaktivna zračenja (rendgenske i gama-zrake), te kozmičke zrake. Ispod infracrvenog zračenja se nalaze radio valovi, zračenja velike valne dužine, među kojima su tzv. ELF (Schumann) valovi, ekstremno velike valne dužine i niske frekvencije.
U radiesteziji se razlikuju zračenja prirodnog porijekla, koja mogu biti geopatogena i kozmička, te ona umjetnog porijekla, koja mogu biti također geopatogena, i tehnička. Radiestezisti samo za Hartmanovu mrežu tvrde da je geopatogena, dok za Curyjevu misle da je kozmička. Ja se s ovom podjelom ne slažem. Smatram da mrežu suptilnog zračenja koje se nazivaju Hartmanovom i Curryjevom tvore zračenja koja dolaze iz samog centra Zemljine kugle, iz njezine jezgre, koju čine, prema fizičarima teški radioaktivni elementi, prvenstveno uran i torij. Ona je suptilna iz tog razloga, što vanjski plašt sačinjen od rastopljenog željeza slabi njenu jakost, kao naravno i ogromni sloj između tog plašta i zemljine kore.
Uploaded with ImageShack.us
Opet prema fizičarima, kozmička zračenja sačinjavaju zapravo subatomske čestice, a čak 99 posto njih tvore jezgre vodika i helija. Prema meni, ove čestice ne bi mogle uticati na pravilan rešetkasti oblik spomenutih mreža. Uostalom, najvećim dijelom te čestice i ne dospijevaju na Zemljinu površinu, pošto ih zaustavlja ozonski omotač.
Zanimljivo je, da kada sam otišao pogledati (ne internetu, naravno) strukture kristala urana i torija, elemenata koji tvore Zemljinu jezgru, nisam se previše iznenadio kada sam uočio da se rešetkasta struktura kristala torija (kojeg inače ima tri puta više nego urana) perfektno poklapa sa strukturom kombinacije Hartmanove i Curryjeve mreže. Kristalne strukture na subatomskom nivou se reflektiraju na vidljivom, fizičkom obliku kristala. Možemo pretpostaviti da se na neki način kristalna struktura odražava i na cijelu površinu planete.
Uploaded with ImageShack.us
Postoji još jedno sporenje sa radiestezistima, to je (štetno) zračenje podzemnih vodotokova. Velika većina njih smatra da su oni bezuvjetno štetni. Moje je mišljenje da su štetni samo u slučaju da se radioaktivno ozrače (npr. ispod vodotoka može biti ležište neke radioaktivne rude). Moglo bi se tako postaviti pitanje, npr. što je sa podzemnim tokovima termalnih izvora ljekovitih voda i banja? Jesu li i oni štetni? Sporno je i pitanje, da li zrače podzemne pukotine, bilo prirodnog porijekla, kao npr. podzemne špilje, ili umjetnog, kao npr. prokopi rudnika, ili pak kanalizacija. Po meni, ni jedna od tih pukotina, bilo umjetnog ili prirodnog porijekla, ne bi trebala zračiti, naravno ukoliko se ne nalazi u njoj, ili na istoj liniji, podzemne rude, ili ako je u kanalizaciji recimo neki plin.
Iako ima mnogo raznih vrsta zračenja, mislim da bi se ona u svojoj suštini mogla svesti isključivo na elektromagnetsko zračenje, na interakciju, dakle električnog i magnetskog zračenja, o čemu govori i teorija električnog univerzuma.
A po jednom radistezistu (Josip Vitasović) sva bi se štetna zračenja mogla svesti na radioaktivna zračenja. On kaže da «nauka ni danas još ne raspolaže preciznim instrumentima za mjerenje radioaktivnog zračenja». Ovaj čovjek, iako ne velike formalne naobrazbe, je došao do jednog jednostavnog, ali genijalnog zaključka, tj. da u prirodi postoje materije, koje zrače ili radioaktivno, ili bioaktivno, kao dvije temeljne suprotstavljene sile u prirodi. Vitasović kaže da «sve bioaktivne snage imaju suprotni smjer rotacije od radioaktivnog zračenja, kreću se u smjeru bioenergije te tako pomažu održavanju flore i faune, pomažu im da se oslobode od negativnog uticaja radioaktivnog zračenja». On smatra, da ne postoji ta snaga, da bi nas radioaktivna zračenja uništila.
Ovaj čovjek iz sela Kacana kod Vodnjana, još je po nečem originalan. On, za razliku od većine drugih radiestezista, smatra da i bioaktivne, i radioaktivne materije (kao i ljudi i općenito živa bića) imaju tri pola: plus, minus i iks. One pak tvore sedam kombinacija: samo plus, samo minus, iks, plus-iks, minus-iks, plus-minus, plus-minus-iks. Ova posljednja je kombinacija, na neki način, najsnažnija, jer ima najveću energiju. Bioaktivne materije sa sva tri pola su npr. zlato, bakar, sumpor, drago kamenje kao dijamant, rubin, ljekovite vode; radioaktivna materija sa sva tri pola je npr. uranij. Jasno je da jedne imaju vrlo povoljno djelovanje, a druge vrlo štetno po zdravlje. Ljudi koji imaju sva tri pola, po Vitasoviću, imaju neku posebnu karizmu (vjerojatno i energiju). (Sjećam se da mi je bio spomenuo Stipu Mesića, kao primjer osobe sa sva tri pola, što je ustanovio viskom, na osnovu slike iz novina).
Uploaded with ImageShack.us
PLANETARNA ENERGETSKA MREŽA (2)
Sve snage u prirodi formiraju svoja polja, pa tako i naša planeta ima svoje elektromagnetsko polje. Kristali općenito dobro sprovode elektromagnetsko zračenje, a neki Zemlju vide kao jedan gigantski kristal. Pojedini istraživači, ispitujući tzv. ley linije na planeti, došli su do zaključka da se na njoj mogu označiti tačke koje zrače posebnom energijom, i to na specifičnim ekvidistantnim mjestima (tj. jednake udaljenosti, od ekvatora). Kada bi se Zemlja mapirala kao rešetka ikozaedra ili dodekaedra, ta bi se mjesta prikazala kao sjecišta tih ley linija.
Uploaded with ImageShack.us
Što su ley linije? To su linije na Zemlji koje spajaju tačke povišene energije. Mrežu ovih linija možemo usporediti sa mrežom bioenergetskih kanala ljudskog tijela. Pretpostavka je da nastaju u sinergiji planetarnih uticaja, prvenstveno Sunca i Mjeseca, a i drugih planeta, sa Zemljinim elektromagnetskim poljem. Poznavali su ih drevni narodi, megalitske kulture, tako da su na tim linijama nastajali putevi, a bili su obilježeni na neki način, bilo zemljanim, vodenim ili kamenim znakom (npr. umjetni humak, umjetno jezerce, veliki kameni blokovi). Na tim su mjestima podizani hramovi, a u doba kršćanstva na istim mjestima crkve.
Kao što je rečeno, mreža ley linija podsjeća na mrežu bioenergetskih kanala čovjeka. Radi se o suptilnoj, nemjerljivoj energiji, možemo ipak reći da je njena priroda elektromagnetska. Cijela planeta je zapravo jedan ogromni magnet, sa magnetskim silnicama, koje je obavijaju, i koje čine mrežu. (Možemo tu govoriti i o bio-magnetskom polju Zemlje.) Na sjecištima ovih energetskih linija nastaju vrtlozi ili virovi, veće ili manje snage. Svaki od tih virova stvara svoje vlastito energetsko polje. Nalaze se u raznim geološkim strukturama, pa to mogu biti vulkani, termalni izvori, ležišta minerala, u planinama, morima i oceanima itd.
Uploaded with ImageShack.us
Vrtložne (spiralne) energije nisu samo neke izolirane pojave, one u stvari čine samu bit univerzuma. Cijeli univerzum, naime, funkcionira kroz ritmički izbalanskiranu razmjenu kontrakcije i ekspanzije vrtloga, od najmanjih dijelova atoma, sve do velikih galaksija. U osnovi je riječ o dvije suprotstavljene snage, atrakcije uzrokovane spiralnom centripetalnom silom, te repulzije, obratno, uzrokovane spiralnom centrifugalnom silom. Sažimajući sjever i šireći jug elektromagnetskog polja stvaraju bipolarnost, međutim, na ekvatoru, koji ih dijeli stvara se područje ekspanzije istok-zapad, pa se tako generira jedna kvadripolarnost. U čovjeku, kao što smo ranije vidjeli, ovo se reflektira kao postojanje trećeg pola (X), koji se zapravo sastoji od «dva strujna kruga», stvarajući tako četiri pola strujanja (bio)energije. A to se reflektira također i kroz oblik Hartman-Curryjeve mreže, te planetarne mreže ley linija. Možemo se podsjetiti i na četiri pola u Zemljinoj orbiti oko Sunca, koja se reflektira kao izmjena četiri godišnja doba (također i prolazak kroz četiri različita sektora energije, vode, zemlje, vatre i zraka). U dnevnoj rotaciji opet imamo četiri osnovne tačke (zenit, nadir, ascendent, descendent). Kvadripolarnost je evidentna i na mikro i na makro planu.
Post je objavljen 12.09.2011. u 07:54 sati.