Kako znaš da odluke koje donosiš nisu pogrešne?! Mislim gotovo svakodnevno nalaziš se u situaciji da moraš donjeti odluke koje će utjecati na tvoju sadašnjost i budućnost, i nema nikakvog vodiča koji ti može olakšati u tim situacijama. Kako znaš da si pravilno odlučio!?
Rekli bi ljudi slušaj sebe, slušaj svoje srce, ali da li je to pravilan način za donjeti odluku? Što ako sebi ne možeš vjerovati? Što ako je srce slijepo u tom trenutku? Kako onda postupiti?
Uglavnom su odluke koje donosimo manje važne, poput što ćemo odjenuti danas, što ćemo jesti i piti, što ćemo raditi, etc....
Ali onda se pojavi situacija koja te stjera u kut i ti više nisi siguran u sebe i ne znaš što bi trebao dalje? Slušati srce? Slušati razum? Da li možemo slušati oboje?! Prije deset godina slušao bih srce i prepustio se neizvjesnosti i slatkom osjećaju uzbuđenja i avanture! Prije deset godina, da!
Što se dogodi u nama? Što smo stariji to se više bojimo slijediti osjećaje? Više nas je strah ili je to samo briga za budućnost?!
Kad smo zapravo dovoljno stari da se trebamo brinuti za budućnost? Kad nam je dozvoljeno bojati se rizika a da se ne trebamo zbog toga ispričavati - sebi ili drugima? Kad nam to brige postaju svakodnevnica?
Nema pravilnog odgovora na ta pitanja, zar ne? Život bi bio puno jednostavniji kad bi ih bilo! Romantičar u meni stvara slike u mislima od kojih srce uzdiše ali samo to, samo slike u glavi - ništa više! Kad treba krenuti dalje odjednom se ne osjećam sigurno! Zašto? Zar mi je sigurnost odjednom postala toliko važna? Toliko da zbog nje žrtvujem sve drugo? Uvijek sam govorio da mi je sloboda najvažnija u životu, da me ništa ne sputava, da me ništa ne veže.... Da, tako sam i živio, po tom uvjerenju i nije mi bilo žao! Poneki put sam krivo izabrao, bio povrijeđen i slomljen, ali više puta sam proživio prekrasne trenutke... Tako je bilo nekad...Više nije...
Sada se uvjeravam da sam zreliji ( što god to značilo ) i da trebam početi misliti na budućnost... Što točno znači biti " zreliji" i kako točno odrediš trenutak kad si postao zreo? Kad prijeđeš tridesetu? Kad postaneš odgovorniji?! Ne znam...
Htio bih da se mogu vratiti ponovno u vrijeme kakav sam bio prije deset godina i pritom ne mislim na godine - da sam mlađi! Volim sebe ovakvog kakav sam sad, stariji, sa velikim iskustvom iza sebe.... Ali nedostaje mi onaj zanos, znatiželja, sloboda...
Morao sam donjeti veliku odluku ( više njih ) i nisam siguran da sam pravilno odlučio... Znam da će me to sad proganjati čitavo vrijeme dok se ne nađemo oči u oči i ne mogu se prestati pitati jesam li pravilno odlučio! Što ako nisam! Kako da se nosim s time? Kako da vjerujem sebi da to neću učiniti opet u sličnoj situaciji!? A ako je moja odluka bila ispravna zašto me onda toliko smeta i zašto ne mogu spavati i prestati misliti na nju? Zašto onda preispitujem tu odluku? Kako je prije bilo jednostavnije... Živio sam za danas... Ruksak na ramenu i cijeli svijet na raspolaganju... Život je bio jednostavan...
Nema smisla misliti na stvari koje se ne mogu promijeniti... Nema smisla žaliti nad nečim što ne možeš ispraviti...No još nije kasno... Još mogu donjeti odluku koju jučer nisam mogao...Ona je tamo... Čeka me...Poziva... Trebam samo učiniti korak prema njoj i prepustiti se.... I baš se tu pojavi razumna strana i ubije čaroliju... Kako bez novaca? Kako bez putovnice? Kako uopće zamišljam taj put? I tu pokleknem.... Već sam bio u toj situaciji... Već sam to proživio... Ali tada me ništa nije moglo zaustaviti... Sada je... I mrzim to... Tim više što sam dugo priželjkivao ovaj trenutak s njom... I sad kad se pojavio propustio sam ga... Donio sam odluku... Uplašio sam se neizvjesnosti, nesigurne budućnosti.... Igrao sam na sigurno.... Čini li me to kukavicom?
Možda će ona pročitati ovo i razumjeti - možda neće.... Nije da smo bili provodili previše vremena zajedno... No treba li čovjek provesti puno vremena s nekim da bi znao da ono što osjeća prema toj osobi je stvarno i iskreno? Znam samo da je moje srce htjelo jučer biti s njom, ma k vragu želio sam to čitavim tijelom a eto ja sam slušao razum jer me bilo strah... Kako da se sad pogledam u ogledalo? Možda još nije kasno... Možda još uvijek mogu sve promijeniti?!
Ne... Koga zavaravam.... Nisam više isti čovjek kao prije...
"...Otkrij mi ljubav kroz poglede svoje
poljubcima ti probudi ju
da nikad više ne zaspi i osjeti bol
da nikad je više ljudi ne razočaraju..."
Post je objavljen 12.09.2011. u 06:39 sati.