Vjencao si se,
stvarno jesi... i nije me ni bilo briga za tebe vec dugo... nisam ni mislila o tebi, mozda jednom u po godine...
a sad neka nostalgija, neka tuga... nesto. Naletila sam na jedno pismo sto si mi napisao kad smo raskinili
"Ne razumijes koliko sam se razocarao u tebe", napisao si... bio si bjesan, bio si tako ljut, a ja nisam to shvatila
meni si bio samo surov i grub i zao...
Boze, kako sam sebe mrzila, kako sam se mrzila radi svega, ne znas to... i sad znam, to je cudno, da me volis. Mozda ni sam to ne znas, ali znam da me volis. Zar to nije ludo? A osjetila sam bila da je nesto, zato sam ti se bila javila... Nisi nista rekao. Ni rjec. Zar to nije blentavo? Znam vec godinama da mi nikada necemo biti mi, sa tim sam rascistila... samo ne znam sta da radim sa ovom ljubavlju bez smisla, bez pravca, bez zelje... Ponekad to prihvatim kao dio moje kazne, jer se nisam zadovoljila sa tobom, jer sam htjela vise, jer sam nasla vise.
Mozda mi fali taj zivot... to sto smo nekad bili, tako jednostavni. Ja, ti, Aida i ko god je jos htio. Ni za Aidu nista ne znam danas, nista. Samo da je uciteljica. Znam da nostalgija uljepsava, ali sjecam se da je bila jedna od rjetkih ljudi u mom zivotu danas sto su gledali na prijateljstvo kao ja. Cini mi se da su nekim ljudima prijatelji samo nacin da ispune svoj kalendar sa aktivitetima. Ja sam uvjek htjela vise. Ponekad osjecam da sam izgubivsi vas, izgubila sebe, svoje neko kormilo. Oslobodila sam se, krenula na put, obisla pola svjeta, zamjenila vas sa novim licima, rjesila se nekih strahova, isprobala neke druge usne... Zaljubila se... Ne znam. Falite mi. Dio ste mene, moji korjeni.
I sad kad si njen, ne mrzim tvoju zenu. Nekako sam joj i zahvalna sto te voli, ja te ne bih znala tako usreciti. Ja bih ti kvarila zivot sa stalnim sumnjama... kao sto Sergeju sada radim. Ni on ne zna sta bi od mene. Pitam se da li ima neko jos, osim Aide, ko bi me shvatio... Kako ljudi idu dalje? Ja gdje god odem, uvjek se mogu vratiti u onaj trenutak kad smo plakali, zajedno, ja i ti, u kupatilu. Kad smo donijeli tu groznu odluku, koja mi se cini jos groznija sada... Mogu da se sjetim sendvica u bolnici i tebe kraj mene.Tvog osmjeha. Mogu se vratiti na klupu, na kojoj smo Aida i ja sjedile, kad me je tjesila. Kad je rekla ono, sto nikom drugom ne bi bila utjeha, nego meni: "Sad znas kako je dozivjeti i tu vrstu tuge". Ona me je znala. Ona je isto bila uzasno teska, kao ja. Komplikovana, depresivna, hiperaktivna, vesela, bez kocnica. Mrzila sam je tako dugo, jer me je napustila. Obadvoje ste me napustili. Mada ja sam vjerovatno i tu bila kriva. Ja sam htjela vise.
I sad zelim vise. I sad ne znam cjeniti ovaj trenutak. Ali ne zelim iz ovoga da izvlacim neku pouku. Ovo je sve trenutno. Proce. Tako definitivno je sve. Tako definitivno.
Post je objavljen 11.09.2011. u 19:35 sati.