Deset godina kasnije još uvijek sam stanovao u hotelu. Bio je to deseti hotel, deseti grad i deseti univerzitet na kojem sam te akademske godine počeo raditi. Bio je kraj septembra, predavanja samo što nisu počela, a ja sam vjerovao da ću se nastaviti tako kotrljati, iz godine u godinu, iz grada u grad, s univerziteta na univerzitet, čist poput oblutka kojem valovi neprestano mijenjaju mjesto ...
A tada ...
...
U njezinu zagrljaju po prvi se puta nisam osjetio strancem.
Po prvi puta nisam, kao puno puta prije, poželio ujutro se probuditi sam. Po prvi put nisam obrisao pisamce iz mailboxa. Njezino sam prvo pisamce čak i kopirao i spremio na memory stick! Kada je prvi put prespavala u mojoj hotelskoj sobi odlučio sam kupiti stan. Kupiti, a ne samo iznajmiti! I već sam, čudeći se sam sebi, vidio sebe i nju kako slažemo knjige na police, kako vješamo zajedničke fotografije na zidove.
Ona je na univerzitetu na kojem sam radio bila vanjski suradnik. Upoznali smo se na početku semestra, kad je doputovala održati uvodna predavanja i dati upute asistentima. Sve se između nas dogodilo zadivljujućom brzinom. Susret u kafeteriji kampusa. Pogledi nam se susretoše, ona se osmjehnu i ja joj priđoh. Upoznasmo se, popismo kavu, kolegijalno razmijenismo posjetnice. No, ona nije bila nimalo nalik kolegicama koje sam upoznao na univerzitetima na kojima sam dotad radio. Ni traga akademskoj suhoparnosti, prepotenciji i nadobudnosti. Smiješila se, čas veselo, čas sjetno, pričala o običnim svakodnevnim stvarima s otvorenošću i jednostavnošću nalik djetinjoj. Njezin osmijeh i pogled naprosto me razoružaše.
Sutradan je otputovala natrag u svoj grad a ja odjednom s čuđenjem osjetih kako mi nedostaje. Poslah joj mail. Namjeravao sam napisati samo nekoliko konvencionalnih riječi no tek kad sam pismo ponovno pročitao (pošto sam ga poslao), ustanovih da sam joj pisao o sebi, o praznini u kojoj sam živio prije no što su nam se pogledi susreli. Odgovorila je istoga dana. I već toga prvog dana razmijenili smo desetak mailova, kao da nastavljamo započeti razgovor. Nastavili smo dopisivati se. I moj i njezin mailbox punio se pisamcima od rana jutra do doboko u noć. Već drugoga dana prešli smo na 'ti', prirodno i jednostavno kao da se poznajemo oduvijek. Zvučni signal koji bi najavljivao njezino pisamce u meni bi izazvao fizičku reakciju koju bih u javnosti teško mogao prikriti. Uzbuđivala me svaka njezina napisana riječ, svaka fotografija koju bi mi poslala. Nakon brojnih fotografija cvijeća, oblaka i gradskih veduta, nagovorih je da mi pošalje i svoju fotografiju. Svoj je portret snimila sama, neposredno prije no što mi je poslala odgovor, vidio sam to iz exifa. Kosa joj je bila čupava, na usni je još imala mrvicu jabuke koju je grickala dok mi je pisala pismo. Ah, kako sam poželio svojim usnama skinuti tu slatku mrvicu s njezinih nasmiješenih usana.
Sva pisamca i poslane fotografije 'presnimio' bih odmah na memory stick koji sam stalno nosio sa sobom žaleći što su ta pisamca elektronska a ne 'papirnata'. A ipak, i ta su virtualna pisamca mirisala na nju, slatko i svježe, na svim mi se fotografijama smiješila kao da me gleda. Tako je prošao gotovo čitav jedan mjesec a ja sam za njom čeznuo sve više. Bližio se blagdan. Do tada sam mrzio blagdane i sentimentalna osjećanja koja ljude obuzmu u blagdanske dane. I začudio sam se blagdanskom bluesu koji me obuzeo. Poželio sam blagdan provesti s njom.
Ako nemaš boljih planova, dođi ... napisala mi je.
Pokazat ću ti grad, a možemo otići i na izlet na obližnje jezero.
Sjedoh u vlak čim su ga postavili na peron. Nisam skidao pogleda s kazaljki svoga ručnog sata, a kazaljke su milile poput puža. Konačno vlak krenu a meni se ta četiri sata vožnje odužiše poput četiri stoljeća. A onda, dok je vlak ulazio u stanicu, obuze me panika. Možda sam svu tu bliskost i uzajamnu privlačnost samo umislio, ona možda očekuje samo kolegu kojem će kolegijalno pokazati svoj grad i svoj univerzitet i ljubazno se rukovati s njim pri susretu i rastanku.
Nismo se rukovali ni pri susretu ni pri rastanku. Kad je taksi stao pred njezinim vratima a ona vrata otvorila, poljubih je iako to nisam unaprijed planirao. Uzvratila je poljubac i ja kroz široko otvorena vrata uđoh u njezin stan i u njezin život. Iako smo se prije toga samo jednom sreli uživo, činilo mi se da bliskost među nama postoji oduvijek. Nismo bili ljubavnici koji se tek nastoje uskladiti i uzajamno se oslušnuti, već prvi put savršeno smo se uklopili kao da su nam tijela načinjena jedno za drugo. Nismo razgledali grad, nismo otišli na izlet na obližnje jezero, nismo se ni trenutka prestajali ljubiti i dodirivati.
Sljedećeg vikenda ponovo sam doputovao u njezin grad. Ovoga puta nisam putovao vlakom, u međuvremenu sam kupio automobil. Ja, koji sam uvijek automobile samo iznajmljivao!Odabrao sam snažan i brz terenac i u njega montirao onaj 'pametni' navigacijski uređaj koji omogućuje planiranje najkraćeg puta do cilja. Vozio sam brzo no oprezno i na njezinom pragu bio za manje od tri sata. Sljedećeg vikenda doputovala je ona k meni i ušuljala se u moju hotelsku sobu. Tada sam odlučio kupiti onaj stan koji pomenuh ranije.
Na kraju vikenda rekoh joj: Nećeš se vraćati vlakom, ja ću te odvesti.
Ali ti sutra držiš predavanja ... nasmijala se. Javit ću da sam bolestan ... odgovorih. Ja, koji u posljednjih deset godina nisam propustio ni jedno predavanje! Ostadoh kod nje do sredine tjedna. I ona je 'javila da je bolesna'. I doista, ponašali smo se poput bolesnika, nismo ta tri dana izlazili iz kreveta i jedva da smo okusili išta osim jedno drugoga.
Nitko nije bio sretniji od mene kad mi je pokazala ispražnjenu ladicu u svome ormaru. Da ne nosiš svaki puta tamo amo stvarčice koje ti mogu zatrebati ... Brijaći aparat ili rezervnu košulju ...rekla je. Gotovo sam se rasplakao, a ona se nasmijala i rekla kako preuveličavam tu njezinu 'praktičnu ponudu' i pridajem joj važnost koju ne zaslužuje.Trebao sam to već tada shvatiti kao upozorenje, ali nisam ...
Obično bih, kad bi nešto teklo suviše glatko, imao onaj upozoravajući osjećaj da bi nešto moglo poći krivo. No, ne i tada. Tada sam uživao u sretnom trenutku, vjerujući kako će trajati vječno.
Post je objavljen 12.09.2011. u 07:01 sati.