Temeljno pitanje hrvatskog gospodarstva danas završetkom 2011. godine, sljedeće je: zašto zemlja ne izlazi iz krize i zašto, prema prosudbama relevantnih domaćih i inozemnih prognostičara, neće biti u stanju izaći iz nje sljedećih nekoliko godina? Držim kako je u odgovoru na to pitanje potrebno najprije opisati posebnosti naše krize. Naime radi se o krizi koja, za sada, ne izaziva teže socijalne potrese kao što je to slučaj u krizom zahvaćenim europskim zemljama, i za razliku od istih tih zemalja kriza kod nas nema dublje financijske uzročnosti. Razloge pak tome treba tražiti u okolnostima što Hrvatska ima, premda skupi, široko razrađeni sustav socijalne skrbi, što još uvijek postoje izdašni neto transferi stanovništva s inozemstvom (doznake), što su značajni također prihodi iz izvora sive ekonomije i što ne postoji kod širokog kruga stanovništva dužničko opterećenje, uz činjenicu postojanja značajnog vlasništva stanovništva nad nekretninama. Rečenome treba pridodati i veliku financijsku sigurnost (Hrvatska nije imala financijsku krizu) i zavidan stupanj stabilnosti domaće valute (slučaj švicarskog franka pokazuje koliko intervalutarne konvulzije mogu poremetiti odnose u materijalnoj sferi). Nakon iznijetih kvalifikacija moguće je upitati se jesmo li uopće u gospodarskoj krizi? Sociologijski prosuđujući zemlja nije u krizi, međutim ekonomski vrednujući nalazimo se u krizi rasta i strukturnoj krizi, što znači kako se već na srednji rok u postojećoj konstelaciji odnosa opća kriza neće moći izbjeći. Na javnoj i političkoj sceni u odgovoru na to pitanje neprijeporno postoji pomutnja koja onda medijskim posredovanjem postaje kvalificirana istina. Okolnosti opisanog kriznog ozračja idu u prilog političkim strukturama zajedno budući da politika na vlasti govori o reformama u tijeku koje zasigurno rješavaju krizu, dok politika u oporbi odbacuje te reforme nudeći nove koje tvrde oni, jedine jamče izlazak iz krize. Riječju, politika i političari se nude kao spasitelji, čemu dodatno poticaj daju i pojedini ekonomski analitičari prodajući izlizane neoliberalne sheme iz arsenala MMF-a, EBRD-a, ECB-a i brojnih drugih institucija profitnog kapitalizma. Reforme o kojima politike govore u biti su identične, dakle međusobno se ne razlikuju, one su univerzalno neoliberalne, što znači kako deklariraju potpunu slobodu triju konstitutivnih tržišta (roba, rad, kapital) s krajnjim ciljem maksimalizacije profita. Kako bi se to postiglo forsiraju se zajedno tako zvane politike fiskalne konsolidacije i fleksibilizacije tržišta rada čime se nastavno uloga države svodi na socijalni servis, a sudbina zaposlenih bezkompromisno podređuje međunarodnoj konkurenciji i interesu kapitala. Posljedice tih politika vidljive su u slučajevima Grčke, Portugala, Irske, Španjolske danas, sutra već one će biti stvarnost brojnih tranzicijskih zemalja, a uzroci istih naziru se već i u socijalnim revolucijama islamskog svijeta. Naše politike i političari natječu se u programskoj afirmaciji takvih strategija pozivajući se na takozvane međunarodne kriterije govoreći o društvu prevelikih prava i premalih kompetencija (metoda podsjeća na onu konkvistadorsku kojom je cijela jedna civilizacija, radi pohlepe europskih dvorova proglašena svjetonazorno zaraženom i likvidirana). Komformizam naših politika i političara u odnosu na domaće i inozemne mentore sadrži u sebi duboku hipokriziju, budući da i vladajući kao i oporbeni znaju kako će reforme donijeti nezadovoljstvo i otpore i što je najopasnije oboriti standard najširih slojeva stanovništva te u konačnici ograničiti gospodarsku aktivnost i zaustaviti konjukturu o čemu se zajedno rasprava ne želi niti otvarati Reforme koje se preporučuju i najavljuju, valja naglasiti, ne uključuju niti u jednom detalju reformu tržišta, ili pak aktivnu politiku države u vođenju ekonomske politike što više, one uzročnike krize nalaze s jedne strane upravo u remećenju neoliberalnih tržišnih načela ne primjećujući s druge strane kako upravo ta definicija uporno i sve više izmiče vlastitoj teoriji i praksi. Uostalom, masovna financijska intervencija u spašavanju globalnog financijskog sustava napravljena prije nekoliko godina predstavljala je flagrantno kršenje upravo neoliberalnih pravila. Hrvatske politike i političari na istoj crti razmišljanja potenciraju reformu javnog sektora kao ideju vodilju reforme u cijelosti priključujući joj istodobno obaranje troškova rada kao krajnji cilj. Takvom sklopu reformskih mehanizama priključuje se onda i privatizacija javnog kapitala shvaćena kao conditio sine qua non rasta efikasnosti nacionalnog gospodarstva.
Posebnost hrvatske gospodarske krize očituje se, za razliku od drugih aktualnih kriza, u stanovitoj dvoslojnosti-kratkoročno ona se izražava u padu i stagnaciji stope rasta, dugoročno pak nju obilježavaju strukturni problemi sadržani u raskoraku između naglašenog potrošnog i reduciranog proizvodnog sektora. Sukladno neoliberalnom strategijskom konceptu krizu je jedino moguće rješavati dugoročno budući da kriza konjukture sama za sebe za nju ne postoji, ona je tek zakonita vremenska sekvenca u zastoju razvoja tržišnih sloboda. Stoga neoliberalne reforme traže bezuvjetno povećanje stupnja mobilnosti kapitala univerzalno, na svakom mjestu i u svako vrijeme. Međutim rezultati pokazuju kako ta praksa posvuda, osim u brzorastućim zemljama, zbog iznimno niske cijene radne snage, krizu dodatno produbljuje. Hrvatski slučaj neoliberalne aplikacije drži stopu rasta BDP-a na negativnoj ili pak stagnantnoj razini, što krizu rasta dodatno otežava. Zbog niskog stupnja zaposlenosti, pogoršane demografske slike i visokog stupnja deindustrijalizacije, politika redukcije viška radne snage daje rezultate suprotne od očekivanih - umjesto da smanjuje troškove konkurentskog sektora ona ih povećava, umjesto da poboljšava stupanj fleksibilnosti tržišta rada, ona ga pogoršava. Specifičnosti hrvatskog slučaja na kojeg se reformatori pozivaju sadržane su uz rečeno i u izraženoj prosudbi o nedostatku kapitala na domaćem tržištu i u općenitom uvjerenju o nepodnošljivoj zaduženosti zemlje. Podaci međutim jedno i drugo opovrgavaju. Naime, inozemna su ulaganja u posljednjih deset godina u Hrvatsku visoka, a hrvatska uključenost u u globalno tržište kapitala zavidna. Završetkom 2010. godine hrvatski je vanjski dug dosegao vrijednost od 46 milijardi eura, istodobno potraživanja hrvatskih banaka prema inozemstvu zajedno s pričuvama HNB-a iznosila su oko 22 milijarde eura što pokazuje kako neto dug nije visok posebice u uvjetima povoljnih odnosa ročnosti koje imamo u toj bilanci. Uz to, bitno je upozoriti, potraživanja u odnosu na dugovanja u hrvatskom financijskom sustavu neprekidno se poboljšavaju - udio tih potraživanja iznosio je 51% u siječnju 2006. godine, a 63% u prosincu 2010. godine. I konačno, valja naglasiti kako inozemni dug već gotovo dvije godine stagnira, dok prema relevantnim kriterijima stabilnosti hrvatski financijski sustav ostvaruje zavidnu stabilnost. Moguće je stoga ustvrditi kako inozemni dug ne ugrožava vanjsku likvidnost zemlje, međutim zbog visokih otplata ozbiljno otežava njene razvojne perspektive. Neprijeporno dužničko opterećenje nije moguće prevladati u okviru neoliberalnog gospodarskog koncepta. Ono što hrvatsku uključenost u globalno financijsko tržište čini ranjivom je cijena duga (kamate iznose 15-20% visine duga) i sektorska struktura ulaganja, budući da inozemni kapital gotovo bez iznimke ulazi u sektore potrošnje stvarajući enormne profite koje reinvestira pretežito opet u te sektore ili izvlači iz zemlje. Za izlazak iz krize trajno i dugoročno Hrvatska treba kapital u proizvodnji (reindustrijalizacija), što međutim reforme na bazi neoliberalnog obrasca ne osiguravaju. Stanovite varijante korekcije tržišnog mehanizma koje se počinju postupno afirmirati, a koje je i hrvatska vlada primijenila (izravna ulaganja u kapital modeli A i B) ne postižu uspjeh jer ostaju prikovane rigidnim neoliberalnim okvirima. Čak i pod uvjetima da neoliberalni koncept pokrene konjukturu vrlo brzo bi se pokazalo kako je ona strukturno neodrživa budući da bi dovela do ponovne eskalacije uvoza, pogoršanja odnosa u platnoj bilanci i ekspanzije inozemnog duga. Razumljivo, budući da neoliberalni koncept nije moguće brutalno odbaciti (međunarodne kondicije) nužno je vrijeme prilagodbe novim okolnostima (alternativne ekonomske politike).
Sukladno prethodnom zaključku o dvoslojnosti krize držim kako i put njenog rješavanja mora biti dvoslojan. Rješenja na kratki rok moraju biti koncentrirana u pravcu pokretanja konjukture na postojećim kapacitetnim i sustavnim odnosima. Razumljivo katalog konjukturnih mjera ne smije reproducirati staru gospodarsku matricu, poglavito ne potrošnju koja počiva na uvozu i investicije koje naglašeno impulziraju potrošnu infrastrukturu. Pokretanje konjukture otvara materijalne i moralne kapacitete društva koji onda ohrabruju reformatore i rađaju nova strategijska rješenja. Gotovo 60% hrvatskog potrošnog kapaciteta (BDP) čini sektor osobne potrošnje pa je razumljivo kako je pokretanje konjukture kratkoročno determinirano apsorpcijom tog sektora. Međutim upravo je taj sektor pogođen krizom rasta (nezaposlenost), ali i povjerenja, što onda zajedno otvara circulus vitiosus hrvatske gospodarske krize u cijelosti. Nositelj gospodarskog rasta u Hrvatskoj srednja je klasa, istodbno udar je krize najviše baš pogodio njene slojeve stanovništva, pa je logično kako pogodovanje njima predstavlja ključ konjukture. Radi se o čitavom nizu mjera koje postoje samo ih treba aktivirati, ali i o novim mjerama koje tek treba donijeti. Valja shvatiti istodobno kako je taj sektor stanovništva potencijalni nositelj demografske obnove što mu pridaje strategijsku vrijednost. U prilog iznesenoj tvrdnji idu i brojne aktualne analize koje krizu u razvijenim zemljama lociraju kao posljedicu socijalnih raslojavanja, odnosno logičan slijed niskih dohodaka srednje klase koja negativnu dohodovnu razliku pokriva dugom.
Raspoloživi kapital i alternativa u pogledu potražnje za pokretanje konjukture u Hrvatskoj postoje, budući da evidentno nacionalni financijski sustav ima na raspolaganju periodički tijekom 2009. i 2010. godine između 5 i 8 milijardi kuna neiskorištenih sredstava, a srednja klasa doseže respektabilanu razinu. Rastuća likvidnost sustava ostvarena je uz to, kao što je rečeno, u uvjetima gotovo dvogodišnje stagnacije stanja na računu inozemnog duga, što je jednim dijelom nastalo kao posljedica oslobođene emisije HNB-a, ali i kao rezultanta smanjenja tekućeg deficita platne bilance od 9% BDP-a u 2008. godini na oko 2% završetkom 2010. godine. Paradoksalno kriznim okolnostima hrvatski je financijski sustav ojačao što predstavlja rijetko zabilježenu posebnost. Sve te okolnosti omogućile su relativno komotno refinanciranje vanjskog duga i iznimno visoku stabilnost financijskog sustava te naravno tečajnu pouzdanost hrvatske nacionalne valute kune.
Konjuktura je dakle moguća, ali ne kao slijed investicijskih i izvoznih trendova, već kao rezultanta poglavito odnosa domaće potražnje i ponude, odnosno uvozne supstitucije i izvoza u konkurentnim sektorima. Neke aproksimativne prosudbe pokazuju kako korištenje kapaciteta u hrvatskoj industriji ne doseže ni 50%. Realni omjer koji bi jamčio konkurentnost morao bi biti 70%, što je u uvjetima aktualne robne bilance s inozemstvom trenutačno moguće.
Pokretanje konjukture potrošnom injekcijom kao puta za izlazak iz strukturne (dugoročne) krize prokušan je postupak korišten u razdoblju vladavine kejnesijanizma, međutim uvjeren sam kako je taj postupak moguć i u današnjim uvjetima u slučaju Hrvatske. Naime kada dolazi do usporavanja i pada gospodarske aktivnosti i kada taj proces dugo traje (naš slučaj) onda investicijski multiplikator zbog vremenskog pomaka njegovih učinaka i visoke elastičnosti gubi utjecaj na gospodarski rast, suprotno pak, zbog niske elastičnosti i iscrpljivanja resursa sektor potrošnje bitno određuje dinamiku tog rasta. Upravo zbog toga restrikcija potrošnje koju neoliberalni koncept zagovara zakonito produbljuje krizu. Nova konstelacija odnosa u kojoj dominira potrošnja nalaže odgovarajuću dohodovnu realokaciju sa središtem u potrošnji. Forsiranje potrošnje mjerama ekonomske politike i financijskom injekcijom može zadovoljiti taj uvjet. Uspostavljanjem konjukture postupno se vraća pretkrizna ravnoteža, odnosno dinamičan i uravnotežen gospodarski rast. Rečeno je kako u hrvatskom slučaju zbog visoke uvozne zavisnosti konjukturu nije moguće temeljiti na inozemnom kapitalu pa je potrebno osigurati oživljavanje domaće proizvodnje i njenu realizaciju na domaćem tržištu.
Post je objavljen 11.09.2011. u 16:47 sati.