Marketing
Dođi sa mnom, prijatelju...
Ljubljeni Zaručnik duša, zadovoljan djelima milosrđa svoje zaručnice, počeo ju je, nama za pouku, ponovno kušati i poticati na još plemenitija djela ljubavi.
Upravo je bio otpjevan Treći čas Časoslova u spomenutoj crkvi. Vjernici su već bili napustili crkvu, a Katarina se po običaju zadržala duže u molitvi. Pripremajući se za odlazak kući, siđe niz stepenice kapele Sestara od pokore koja se nalazila na povišenom mjestu.
Kapela Volte u crkvi svetog Dominika u Sijeni
U taj čas ukaza joj se naš Gospodin u obličju mlada čovjeka, siromašna putnika vrlo oskudno obučena. Zamoli je da mu za ljubav Božju dade nešto što bi mogao staviti na sebe.
Katarina osjeti potrebu više nego ikada prije da iskaže milosrđe pa mu reče: Počekaj, dragi prijatelju, samo čas dok se vratim iz kapele i dat ću ti nešto da obučeš. Vrati se u kapelu, vrlo čedno svuče sa sebe donju haljinu bez rukava koju je nosila ispod gornje zbog hladna vremena i sva radosna dade je siromahu.
Kad je on to primio, zamoli ponovno: Gospođo, dali ste mi vunenu haljinu. Smijem li vas zamoliti i za neku pamučnu? Ona spremno pristane i reče mu: Dođi sa mnom, prijatelju, i dat ću ti što želiš.
Zaručnica je išla prva, a za njom Zaručnik pod tuđim obličjem. Ona uđe u očevu kuću, pođe do sobe gdje se nalazila odjeća očeva, uzme košulju i donje rublje i sva radosna dade sve siromahu. Kad on to primi, reče: Gospođo, kako mogu nositi ovu haljinu bez rukava? Dajte mi nešto da budem potpuno odjeven.
Bez uzbuđenja, dapače vrlo spremno pođe ponovno u kuću i stane tražiti neki komad odjeće s rukavima. Nađe na vješalici novu košulju koju još nitko nije nosio. Pripadala je nekoj služavki. Potrči natrag, odreže rukave i ljubezno ih pruži siromahu.
Kad je i to dobio, opet je nešto tražio. Onaj koji je nekoć iskušavao Abrahama reče: Eto, gospođo, odjenuli ste me. Neka vas nagradi onaj za čiju ste ljubav to učinili. No imam prijatelja u bolnici i njemu je potrebno odijelo. Ako mu želite nešto poslati, rado ću mu ponijeti i reći ću mu da je od vas. Njezino se plemenito srce raznježilo i lice joj zasja kao nikada prije.
Stala je razmišljati gdje bi mogla nešto naći da pošalje sirotanu u bolnici. Znala je dobro da svima u kući dodijava, osim ocu, zbog pretjerane dobrote i darežljivosti, tako da su bili prisiljeni svoje stvari držati pod ključem, kako bi je spriječili da ih razdijeli siromasima. Zaključila je da ne bi bilo pametno uzimati nešto od služinčadi.
Drugo joj nije preostalo nego da svuče sa sebe ono što je nosila, a ni sama nije imala do sitnica na sebi. Tražeći rješenje, nije se znala odlučiti za drugo nego da dade haljinu što ju je nosila. Ljubav je nalagala: da, a djevojačka čednost je govorila: ne. Jedna je ljubav pobijedila drugu.
Ljubav prema dušama bližnjih nadvladala je ljubav prema njihovim tjelesnim potrebama. Kad bi hodala bez haljine po ulicama, tako je razmišljala, dala bi povod grijehu, a dušu treba više ljubiti nego tijelo. Nikakvo djelo milosrđa ne smije biti uzrokom sablazni.
Zato odgovori sirotanu: Dragi prijatelju, kad bih mogla hodati po ulici bez haljine dala bih ti je najvećim veseljem. No to je nemoguće. Budući da ne mogu pronaći nikakvo odijelo, molim te, nemoj se uvrijediti. Kad bih zaista nešto imala, bila bih presretna da ti dadem što Tražiš.
Katarina poklanja odjeću prosjaku
On joj smiješeći se odgovori: »Vidim da ste mi spremni dati sve što možete; zbogom!« Kad se siromah udaljio, Katarini se učini da raspoznaje na njemu neke znakove po kojima bi mogao biti Onaj koji joj se obično prikazuje i s njom se prijateljski razgovara. Ostala je u nedoumici ne znajući je li zaista to bio On ili drugi. Zaključila je da ne bi bila vrijedna takva posjeta i vrati se uobičajenom dnevnom poslu.
Iduće noći dok je molila, ukaza joj se Spasitelj svijeta, naš Gospodin Isus Krist u obliku onoga siromaha noseći u ruci haljinu koju mu je dala, ukrašenu biserima i draguljima. Reče joj: Poznaješ li, draga kćeri, ovu haljinu?« Ona odgovori da je poznaje, ali da nije bila ukrašena draguljima.
On na to odgovori: Jučer si veoma darežljivo dala ovu haljinu da njome zaogrnem svoju golotinju. Tvoja me ljubav stoplila i očuvala me od studeni i sramote. Za uzvrat ti dajem sa svoga svetoga tijela haljinu koju drugi neće vidjeti, ali ti ćeš je osjećati. Grijat će te izvana i iznutra da ne patiš od pogubne studeni sve do dana kad te budem zaogrnuo slavom i časti pred anđelima i svecima.
Nato iz svoga otvorenog boka izvuče haljinu koja se sva sjala, crvenu poput krvi, napravljenu upravo za nju. Svojim je rukama slavi na njezino tijelo i reče: Ovu haljinu sa svime što predstavlja dajem ti u svojinu dok budeš hodala po zemlji. Ona ti je znak i zalog slave kojom ću te, kada dođe vrijeme, zaogrnuti u nebu. Tad viđenja nestane.
Snaga koju je taj dar donio bila je tolika da joj je ojačala ne samo dušu nego i tijelo. Od toga vremena nikada se nije trebala odijevati zimi više nego ljeti. Bila joj je dovoljna jedna haljina nad jednostavnom košuljom. Nikada nije nosila nešto drugo. Kako mi je rekla, nije joj bilo potrebito. Osjećala je da je ta odjeća stalno na njoj i drugo joj nije trebalo.
Želim svratiti pažnju čitatelja na osobitu milost što ju je Katarina pritom primila. Slijedeći primjer velikog svetog Nikole, dijelila je milostinju potajno. Poput slavnog svetog Martina darivala je vlastitu odjeću i zato je, kao i on, bila nadarena viđenjem Spasitelja i od njega pohvaljena.
Post je objavljen 16.03.2012. u 00:01 sati.