Marketing
Nut City vs. Farmville, Actionman vs. udarena mješanka i ja ind midl
Stvari jesu malo diskutabilne. I ovo je maltene opet kontemplacija za dva srednjaka potpisana mojim alter egom, Jelom Žužinekom.
Jer, haj'mo malo tumačiti stvari:
Što govori scena, u kojoj starčić šeta dva psića; oni veseli, razigrani, on pogrbljen, sa cigaretom stisnutom žutim zubima, a u pratnji mu trbušasto kičmoiskrivljeni, dvobradno-prosijedo-androgeni lik sa prilično uspjelom kopijom nedokumentabilnog Posavskog goniča, pardon, goničice, na uzici?
Radi li se o dva infiltrirana čudaka, dva stranca u malom, ubavom i bezvremeno barandoidnom Orašju an der Sau, ili, gore još, o sotonskom uprizorenju muškoljubavne ili zoofilične inklinacije?
Što govore psi o vodičima, ti psi; o tim vodičima?
Jesu li oni - vodiči spavači, pritajena bijelosvjetska špijunčad, ili tek opskurna gejčad što provocirajući šeće peseke kasabom potomaka užičkih izbjeglica?
Ma kako isto bilo, isto ništa nikad i nije.
Jer, u neko drugo vrijeme, bio sam počašćeni i privilegirani kerovođa, po Novom Zagrebu biti natezan od kvazinjemačkog kvaziovčara sa kvaziptičarskim genima, dok bi njegova katastarska vlasnica istodobno bila bliska sa svojim dragim.
Ponekad bih, otključavši njezin stan, pronalazio poruke tipa „psu skuhaj ragu i makarone, Ti si napravi sendvič, dragi i ja smo u Kulušiću“.
Usred lijepe noći jesenske, negdje dok bi kasnija Prvozakonita spremala Pomorsko ili GPP a ja žiletima grebao tintu rapidografa sa pauspapirnatog prikaza reduktora, katastarska vlasnica psa znala bi nazvati, tek da javi kako pas ima sraćku, ili kako pada kiša pa, ako bih ipak ja izveo psa, jerbo da je dragi već zaspao ...
I bio sam sretan čovjek.
U okvirima bložanske istinitosti.
Godine i godine kasnije, dešava se nekakav deja vu, u kojem nema trokuta, poligona, pretenzija.
U kojem postoji kuja, koju smo Prvozakonita i ja teško ozlijeđenu pokupili sa ceste. Postoji i pravi, oriđiđi zapadnoeuropejski penzić, koji živi blizu nas. Uz njega i menažeriju kokoši, zečeva, mačku, kornjaču i dva psa, samoudomaćila se i spomenuta kuja, koja je od bezimene, ulične žrtve prometa postala nastanjena damica sa putovnicom, čipom, pokretna, vesela, inteligentna. Zna i pjevati, i ima stranjsko ime sa duplim slovom; skroz fensi. Samo joj do potpunog appeala prave gospođe fale one neke kurvinjske cigaretice, Carelia, kakogod.
E ali, i gle sad.
Nekidan sam na Fejsaču pitao plebs, le li seks precijenjeniji od samog Fejsa. Obzirom da su svi na Fejsu face i sturaju se u kulnesu i socijalnosti višestotinastrukoj.
Mislim, tko nateže nečije dupence ili siska bradavicu (tuđu) ili se staklastog pogleda zadihano smješka na nenamjerno razmaknutim krevetima motelske sobe, taj teško da je u isto vrijeme švrljao status i komao po fejsu sa svojim frendsovima na klaftre.
Ili umjesto aftertastea mineralnog na jeziku aploudao stotine kosohorizontnih slika sa ljetovanja u Podgori.
Na to mi na Fejsu odgovorila samo jedna frendica jest. Kojoj i ovom prilikom onu mrkvicu grickam, znat će već... Šlagvort Inat-Kuća, jeseni/zime tamo neke...
I dakle.
Prije nego velim za Fejs.
Klinci doma imaju kile i kubike dinosaura, BatSpsiderActionmana, puškica, mačeva, lasera. Glasaju se uglavnom rikom i zvukom rafala i eksplozija. Nacrtati konja ili cvijet ne znaju, ali nude crtež bombe i vatre.
Ali kad na ulici vide mirno pseto, koje opušteno hoda uz gazdu, odjednom se ukopaju, a arjom se prolomi ceket majke ili babe – „Paazii, iiidee ljuuut keer, uuuješćeeeteee, bjeežii...“ I klinac, inače prekaljen japanskim nasiljem aniniranim, histerično lamatajući ekstremitetima, bježi; majka ga podiže vrišteći, tetka vitla naslijeđenim bapskim biciklom za zbunjenim psom i kamenjem gađa i pse i ljude sa one strane uzice.
Datipametstane.
Fejsbuk.
Gledam; dio mojih bivših kolega međunarodnozajedničkih otišao je za cirkusom. Po iracima („sjedim na terasi svoje vile uz koktel i slušam pucnje u daljini. Čudna zemlja.“), arapskim zemljama („DHL dostavio maslac od kikirikija. Svijet je u redu.“ „Stigao u Palestinu. Napokon osjećam našu stvar“).
Od nas par zaostalih ubosni, većina ima talent pragmatičnog kameleonstva i nada se u trećoj životnoj dobi ulasku u diplomaciju /skidam kapu; ozbiljno!/, a – konkretno – ja sam ostao zarobljen u kadru.
Kad ode zadnji stranac u Afganistan ili Libiju a zadnji neputovnični Behasanac potraži politički azil (??) u Belgiji (??!!??), ja ću ugasiti svjetla u vilajetu. I osviješten u vremenu i prostoru ostati u mraku, koje sam nafake.
Dotad – gledam to na Fejsbuku...
Farmville ovo, Farmvile ono. Neke tamo grančice, hrane nekakve, pojmatijanemam.
Pojmatijanemam, jer ne konzumiram. Radije sa terase gledam rode u termičkom stupu. Ilikako lastavice grade gnijezda.
A tek kad se na ulici susretnemo...
Izmile ponekad Farmvilleovci u nevirtualni život; ne znam, nose li i kurtone optimizma, model '97, ali... Susrećemo se.
I onda me oplete taj pogled...
Ja, koji pojma nemam, što je i čemu služi Farmville, na stvarnoj pletenoj uzici vodim stvarnog psa. Koji bali, grebe, laje, ruši. Koji osjeća, koji je tužan, koji voli. Koji se linja, ima miris.
A Farmvilovci sa fejsa unezvijereno gledaju perverziju pred sobom; tu divlju beštiju, koja je naherila glavu, podigla uši i domahuje repom...
Pogled mojih Fejsfarmvilovaca onda skrene na mene trbušastog, kičmoiskrivljenog, dvobrado-prosijedo-androgenog. Kako dijelim kadar sa pogrbljenim čovječuljkom, koji žutim zubima stišće čik i na uzicama vodi mješanca belgijskog ovčara i terijera (jednog) te rotvajlera i pekinezera (drugog). A lik pribosančeni Švicarac.
Pazi, koliko nas je u kadru, čovječe... Četvrta Internacionala živa...
Škvadra sa Fejsa leluja između „iziritirano“ i „zbunjeno“.
Jer, jedno je, u Bosni držati ukaljavom dvorištu, na pola metra lanca pujdu, ćukicu, ćuću, kera ili džukelu.
Ili, ako je pas bio skup a papiri i skuplji, držati ga u boksu anatomski oblikovanom poput betonskog ronilačkog odijela za psa. Bez vode, po mogućnosti, da ostane oštar (uz to ide natpis „Ljut ker“, kao za chilly sauce).
Ali drugo je, kad dva čudaka neposavske fizionomije u sumrak vode tri psa u šetnju. Umjesto da – kao poštena muščad – natežu lokalne Ukrajinke po Arizoni, ili lokalne udovice po Mahali.
Posve besmisleno, bez cilja, ničim plašeći ljude niti se ponoseći krotiteljskim sposobnostima; bez veze; a gušt, za malo zraka i šetnje; šetaju tako njih petero... Sablazan velika u mjestu malom. A majke frasove dobijaju, tko je tu kome cura, tko grize a tko laje.
TeR se povlače u zdravi svijet Farmvillea, dok im klinci iz druge sobe klepeću po tastaturi i eksplodiravaju, upucavaju, terminatoriraju.
Hm.
/Post tempiram na vrijeme kerovodstvenog đira, jerbo, kako rekoh u predpostju, nisam niti blizu./
Post je objavljen 17.09.2011. u 17:46 sati.