Marketing
Basne za velike i male: Ljubitelji životinja u policijskoj stanici 666
Večeras sam tužan. Saznao sam da je prije dva dana majka zbog starosti dala uspavati mačka Milka. Mladić je imao 20 godina i bokček, posljednjih se dana mučio. Nije mu više bilo spasa. Nije jeo već danima, strašno je smršavio i kao da je samo čekao. kraj Znam da je to na neki način bio njen human čin. Milčec je u našu kuću na Otoku došao kao mali mačić od par tjedana. Susjedi su ga humano, preko ograde, prebacivali jedan drugom u vrt sve dok se nije našao kod nas u vrtu mijaučući od gladi. Mi smo ga zadržali. Roditelji su ga hranili čitavo ljeto i baš sam zato utjecao na njih da ga povedu sa sobom u Zagreb.
Krunu moje tuge večerašnje upotpuni jedan nesvakidašnji događaj u Metropoli. Mjesto ulica Vlaška, jedan kafić nedaleko od prve tramvajske stanice iz pravca Draškovićeve, i ne toliko udaljen od križanja sa Bauerovom, gdje se na uglu nalazi policijska stanica.
Oko 23:10 uvečer, vraćajući se iz srca grada sa svojom četveronožnom ljubimicom, gdje veče provedoh u društvu ugodnom, prolazeći mirno pored kafića (kome ime spominjati neću) iz kafića izlete tri pijana pedesetogodišnja mamlaza. Najpijaniji među njima izdere se na mene i psa riječima koje su otprilike išle ovako:
„Mbuuuuuuuu ... Ja sam ustaša, jebaću ti majku.“
Mamlaz se zabulji mene a ja mirno, bez osvtananja na budalu nastavih put prema kući. Njemu to očigledno ne bi dosta pa se zaleti zamnom urlajući prazne prostote.
Ispred kafića bi parkiran policijki automobil. Marka Škoda, registracija 190 – 337 (registraciju spominjati hoću).
Odlućih se vratiti i prijaviti ga policajcima koji su unutra mirno stajali i pijuckali, po svemu sudeći neko bezalkoholno jer na dužnosti se ne pije alkohol.
Pijanog mamlaza to toliko razjesni da me htjede udariti našto ga njegova dva manje pijana pajdaša, očigledno svjesni situacije, suzdržavaju. No on se otrgne i u bijesu nogom udari moju četveronožnu ljubimicu koja je mirno stajala pored mene. Ljubimica vrisne.
To je konačno trgne policajce koji su tad izašlli.
„Mirno sam prolazio, kad mi je ovaj psovao majku i još k tome udario psa.“ rekao sam im.
„Nismo ništa vidjeli.“ prneuvjerljivo pričaju policajci jer se događaj zbio točno pred njihovim očima.
„Nisam udario. Ja sam sa sela i volim pse.“ ubaci se pijani mamlaz.
„Udario si. Čitav kafić je vidio.“ rekao sam mirno.
Naime, ispred kafića stolovi su puni ljudi. Od mladih do starih.
„Nisam. Nitko ništa nije vidio.“ urlao je i dalje mamlaz i bijesno pogledavao uokolo po stolovima gdje su sjedili ljudi od kojih neki bi vidno uplašeni.
„Ti ćeš s nama unutra a vi se gospodine udaljite.“ rekli su policajci njemu i meni.
„Neću. Želim ga prijaviti.“ inzistirao sam dalje.
„Onda pričekajte sa strane dok mi s njime porazgovaramo.“ odgovore policajci i uguraju mamlaza koji se derao i otimao unutra.
Shvatio sam situaciju. I kako je možda najpametnije se udaljiti.
Tridesetak metara dalje, na tramvajskoj stanici prilaze mi dva mladića.
„Gospodine sve smo vidjeli. Nije imao hrabrosti udariti vas pa je udario psa. Uzmite naše podatke. Bit ćemo vam svjedoci.“ ponude se mladići.
„Neću. Stvar nema smisla jer ako se netko ovako usudi ponašati i raditi što radi u prisustvu policije, tada sigurno ima njihovo zaleđe. Povezani su. Možda je njihov kolega? Svi bi mogli imati samo problema.“
„Hmmmmm ... Imate pravo.“ nakon kraćeg promišljanja zaključe mladići.
Čučnuo sam pored čupave koja je još uvijek u nevjerici i šoku drhtala. Mazio sam je. Nedugo potom dođe tramvaj, mladići uđu a ja produžim dalje niz Vlašku u pravcu u pravcu Kvatrića.
Zašto ovo pišem? Možda jer još uvijek razmišljam jesam li trebao biti ustrajan i inzistirati na prijavi za mamlaza? Ili moja prva misao, da ne velim inuticija, bi dobra? Jer kad se netko tako ponaša u prisustvu policije ... taj mora imati zadršku? Ili sam se možda ponio kao kukavica? Ili ovo pišem zato što su me događaji pogodili pa trebam olakšati dušu? Ili pomalo zbog svega nabrojanog? Ili možda baš zato kao što pjesma veli, iz pakla je najbolje pobjeći u daljine?
I da, zanima me i što bi vi učinili na mom mjestu? ... Jer ... Iako izgleda kao nestvarna i tendenciozna novela, događaj se je na žalost uistinu dogodio. Anno domini 2011, Dan gospodnji 8 rujan, u navedeno vrijeme 23:10. Ulica Vlaška. Grad Zagreb.
Čupava je, još uvijek u šoku. Upravo je ustala, popila je malo vode i, dok pišem ovu novelu, mazno legla ispod mojih nogu.
Želim vam ugodnu i laku noć,
Bocaccio
Post je objavljen 10.09.2011. u 02:47 sati.