Marketing
from scratch
na tu godinu sam upisala pauzu u sjećanju dok sjećanje dovoljno ne stasa da se počne osjećati sigurno u njoj ako ga na par sati ostavim tamo samog. no reći ću da te godine nisam ni čitala ni pisala. te godine sam gradila. na razne načine. ubila sam se u gradnji... i rušenju.
prije od svega - gradila sam novi dom, iz temelja... from scratch...jer sam pobjegla s parcele na kojoj je bila kuća koju sam dugo vremena zvala domom, no za koju sam jednog jutra shvatila da uz sve velebne prostore i veliki vrt, nije dorasla nositi to ime.
pa sam, arhitektica, shvatila da mi je nestabilno misliti, još riskantnije osjećati, pokušavati useliti misli u osjećaje, osjećaje u razloge i slično... i ukinula svu metaforiku, liriku i personifikacije, zavrnula rukave i pozabavila se gradilištem ne bih li sve nas raznorodne - i misli i osjećaje i sebe, tako nasilno sklepane u jednu osobnost, ipak nekako pomirila i uselila u nove kvadrate.
bijele ofkors...
da li je potrebno reći da nije da sam odlučila "izvesti stvar" savršeno, ali da se taj pristup jednostavno nametnuo na tom gradilištu, jer to je moj pristup... pogotovo kad spašavam vlastiti život lišavajući se metaforiranja na godinu dana, jer gradim životni prostor širokih margina za sve daljne metafore u njemu.
pa sam prionula kako samo ja znam;
zdušno.
i bio je taj neki parket kojeg sam naprosto MORALA imati, jer bio je to bijeljeni HRAST, a bijeljeni HRAST od xx kvadrata, će potaracati i onaj STRAH koji je u svoju anagramsku mrežu ulovio možda samo pet kvadrata, ali koje ne pušta van.
uglavnom MORALA sam imati taj pepeljasti, bijeljeni hrast, no stizala je ta pošiljka odnekud, iz nekih nejasnih dalekih zemalja u kojima, zamišljala sam, rastu bijeljeni hrastovi s čijih su grana jednom zauvijek obrane sve modrice i strah razvedenih žena, i ja sam htjela da baš - ta pristižuća pošiljka, jer žurilo mi se - olista u mojoj sobi. na mom podu koji nikad više neće biti patos.
no dogodilo se to da iz nekih razloga koji su bili svima nejasni osim meni,
jer ja uistinu potpuno prostački vodim svoje financije, potpuno nesposobna za finese, strategije, ulaganja, ekonomsku politiku, i živim i kupujem metodom - cash and carry...
i samo što ne držim novac u madracu, ili čarapama... riječima moje bankarice
dogodilo se dakle to da nije bilo moguće taj pristižući parket unaprijed platiti, pa dalje mirno ne spavati,
nego se ta robno novčana zamjena mogla izvesti tek onda kad parket stigne i kad bude potpuno izvjesno da je pristiglih xx kvadrata dovoljno za mojih xx kvadrata.
a ja sam odlazila na more.
a sljedeća pošiljka je mogla biti i kroz par mjeseci, što je probijalo i najšire rokove koje sam si dala za moje podne i a druge zacjeljujuće obloge.
a moj parket iz dalekih zemalja je zaglavio na nekoj carini.
taj parket kojeg sam MORALA imati.
pa sam nespokojna hoću li ga se domoći, ili će mi ga netko zdipiti dok ja negdje bosa hodam po žalu - naumila promijeniti prodajnu politiku jednog lanca i u nekoliko sam odlazaka na odjel "drvo", samo meni svojstvenom kombinacijom šarma i magareće tvrdoglavosti uvjerila sve zaposlene u svim smjenama - da sam samo JA ozbiljni kupac... i da ga samo MENI smiju prodati.
uglavnom, tako je i bilo; odradila sam hodanje po žalu, a poslije sam plesala po bijeljenom parketu.
nekoliko mjeseci poslije birala sam rasvjetu na drugom odjelu istog centra, i da li je potrebno reći koliko sam tek tu prionula izvesti stvar besprijekorno i zasljepljujuće, jer svjetlost... ima li riječi s više metafore, a tada sam si već i metafore mogla dozvoliti, a i hiperbole kaže priča... jer sam za svoju kupaonu dimenzioniranu za tuširanje u jedno, zapucala kupiti luster dimenzioniran za plesnu dvoranu ruskog carskog dvora. ali ja kad "zapucam"... znate već. a meni je i tako uvijek previše - prava mjera.
pa sam mjerkajući taj luster s poda odjela "rasvjeta", naglas razmišljala, što i kako... ono - jako kreativno razmišljala, a prodavač koji je imao rijetku sreću susresti me na svom radnom mjestu - mi je uskakao kao svaki rijetki praktičan i pozitivan muškarac...
i uglavnom, zaključili smo zajednički da trebam cijelu stvar "skratiti" za desetak cm kristalnih krhotina; recnem tu i tu, povadim ove i ove, pažljivo vratim one druge i... voila!
no kad smo to riješili onda me smetalo što su metalni detalji zlatni, a ja koja baš i nisam od zlata - ja sam htjela sive, pa mi je isti muškarac od iskustva rekao da to eto mogu auto lakom; raznižem sve, prelakiram, pa ponovno vratim i... voila!
ali sam se onda sjetila da mi je moj električar rekao da takvi ruski dvorski lusteri u svojoj prirodi nemaju ugrađenu IP zaštitu, a da je u kupaoni vlaga česta pojava pa i kad se tušira u jedno i da će mi jednom kad se ta usamljenička vlaga kondenzira - riknuti svi strujni krugovi koji su na istom osiguraču, i komp i blog i sve kristalne krhotine dnevničkih zapisa.
moj prodavać srećković je naravno već imao rješenje; eto... mogu grlo svake žarulju prije nego je navidam uroniti u silikon, a onda silikonom još sve naknadno zaliti i voila!
u tom je času kraj nas prolazio njegov kolega s odjela "drvo", jedan od prije par mjeseci...
i nasmijao se.
i doviknuo je u prolazu:
- evo one gospođe koja je kod svih nas šest rezervirala svoj parket! kod svakog od nas!
a moj prodavač koji me se sigurno još uvijek sjeća, spremna sam okladiti se u milion W... je rekao;
- da... a sada od kristalnog lustera radi plafonjeru.
p.s.
zašto ovo pišem.
za svoj sam stan projektirala i jednu sofu. prijatelj je rekao: ti nama dizajn, mi tebi sofu.
moja jedinstvena sofa, jedna jedincijata, za ležanje u puno, jučer je otišla u masovnu proizvodnju.
ako ćete jednom ležati na sofi koja se sigurno neće zvati tessa k, pa ne znam kako biste je mogli prepoznati osim po tome što je morala biti savršena...
e tu sam sofu dizajnirala ja.
bez rijetke praktične pozitivne muške pomoći,
u godini na koju sam, ako apstrahiramo desetak centimetara kristalnih krhotina ovog posta -
upisala pauzu u sjećanju.
tessa k
Post je objavljen 09.09.2011. u 07:01 sati.