uspio sam nekako doći do tih 106, nije to neki uspjeh, ali će biti velika stvar ako uspijem nastaviti tim tempom, a ovih dana nije to baš bilo lako. U jeku su pripreme za veliki gradski kirbaj, festival tradicijske kulture i sada su svi, čini mi se, počeli trenirati za to događanje, tako da sam zadnjih dana kući dolazio baš umoran. Zadnjih dana sam se popodne sportirao, a navečer izlazio i uglavnom, ovi, već pomalo jesenji dani, lijepo teku. Osim što sam neki dan nehotice zamalo odvalio ventilator u gostioni, baš mi neugodnjak bio. A ovi treninzi kroz dan, bilo ovi sportski, bilo ovi birtaški, učinili su da kad dođem kući imam samo jedan cilj, misao i želju, ispružit se na krevetac i zaspati kao bundeva. Htio sam prvo napisati kao torba, pa mi je palo na pamet kao beba. Odakle uopće dolaze ti izrazi, kako torba spava, ta poredba dolazi valjda iz činjenice da torba ostane ležati tamo gdje je se baci u istom položaju. Ta poredba, eto, stoji, tako i ja, kako se dočepam kreveta, tako zaspem. Ovo kao beba, pa da, bebe mogu fino i neopterećeno spavati, samo sišu i spavaju, heh, tu sam negdje i ja, samo što umjesto mlijeka ja preferiram neke otrovnije napitke. A ja sam napisao kao bundeva, e pa to ne stvarno ne znam, ne mogu objasniti, možda zato što su bundeve cijeli svoj život posve nepomične, rastu, uopće se ne mrdaju, samo bujaju. Iskreno se nadam da ipak nisam baš takav stvor, iako ne mogu reći da bundeve nisu zanimljive, budu fine kao pita ili pečene, a mogu biti supa...imaju i sjemenke, koje su teška navlakuša, ali su dobre za organizam. Kako god, volim zaspati da je to čudo jedno, a mislim da ću i večeras zaspati onako fino, nije bitno kako, jest da danas nisam bio u gostioni, ali sam se sportirao, pa sam onako taman kandidat za zaspati ispred televizora, kada bih televizor gledao. Onda sam kandidat za zaspati ispred nedovršenog posta, uff, imao sam par takvih...ali ti postovi koji su ostali tako nedovršeni, su mi baš dragi i kada sam ih sutradan dovršio bili su mi bolji od većine ovih gdje se trudim kao nešto napisati, zapravo mi se rijetko dogodilo ovako navečer da sam sjeo i pisao onako bez zadrške, da je onako samo teklo, ali možda je i to moguće, samo se treba prepustiti. Tako je sa svim u životu, ne treba se bojati ničeg, nisam ja neki strašljivko, ali nisam ni neoprezan, jer bi u protivnom bio lud. Iako, ponekad se bojim ovog bloga, mislim, pa što mi je ovo trebalo, ako ne dođem do tih 99 kilograma nikada, ovo će mi biti vječiti podsjetnik kakav sam čovjek bez volje i karaktera, ali ako uspijem doći do tih 99 kilograma, ovaj blog će biti fešta sam po sebi, mogao bih onda izmisliti nekakav blog party ili diet party da to proslavim. Ma treba sve gledati s te neke pozitivne strane, pa će se i ovaj moj trbuh, nije da ga ne volim, moj je i najbolji, ali ponekad kao da ima svoju volju, malo stanjiti. Ne znam što sam sada tu sve nadrobio, ali tako sam nekako fino umoran, iscrpljen, da mi ovo pisanje ovog posta baš onako dobra razbibriga.....idem polako u krpe, valja se naspavati, sutra je novi dan. Kad sam opet tu kod spavanja, ne mogu da se ne sjetim medvjeda, uvijek sam bio pomalo ljubomoran na njihov zimski san, legne frajer i odrapi par mjeseci. Dobro, to je bilo nekad, danas znam da je njihov zimski san relativno lak i da neke druge vrste zapravo zapadaju u stanje dubokog sna koji može potrajati vrlo dugo, ali baš mi je fora priča o medvjedima i zimskom snu...
Post je objavljen 08.09.2011. u 20:41 sati.