Sa vremena na vrijeme dođe mi podsjetka tijela na njegovu istinu. Zanesen gledanjima i mislima, zaboravim na njega. Funkcionira nekako uhodano.
I kuća, ako se ne održava, polako se urušava. Osjećaj kako je sve u redu često uspavljuje.
Postoje i predispozicije za neke promjene. Kod mene je to dijabetes. Kaže se da mi je u genima zapisan. To sam, onako informativno znao.
Kada se pojavio, a imao sam 45 tada, činilo mi se to normalnim. Bio sam 18 godina, od tada, na tabletama.
Opustio sam se smatrajući to normalnim. Ustvari je, izgleda bilo normalno to, da sam se zapustio. Tabletice sam uzimao, a nisam poštivao redovne odlaske na kontrole.
Prije oko 4 godine desilo mi se nešto čudno sa desnim okom. Pojavila se mrlja zbog koje nisam skoro ništa vidio tim okom. Odmah mi je bilo jasno. Šečer!
Kažu ljudi da je šečer tihi ubojica.
Zbog duljeg nedolaženja na kontrole, nisam više bio u Zavodu u redovnoj evidenciji, pa sam došao po hitnoj proceduri. Bio sam spreman na sve kritike, a najveću sam, ionako, sam sebi dao.
Određena mi je terapija inzulinom. Dajem si ga dva puta dnevno,
Sada više, niti slučajno, ne propuštam kontrole.
Sa oba oka sam bio na laserskim zahvatima. ‘Zavarivale’ su se kapilare koje su prijetile prsnućem.
U lijevom je oku, nakon tri godine, ipak došlo do prsnuća i na njega sada ništa ne vidim, a desnim samo nešto rubnim vidom. Vid mi je ispod 5%. Da, to je šečer. Po tiho, i ništa nije boljelo.
Ide kraju i četvrta godina terapije inzulinom. Navikao sam. Pikanja su normalna stvar. Dugo sam si davao inzulin u području trbuha. U novije vrijeme su to prednji dijelovi natkoljenica.
Dva puta dnevno sam si kontroliram šečer. Za to se pikam u vrhove prstiju lijeve ruke.
Dakle, pikanja su mi normala.
Normala su mi i crne naočale, jer mi svijetlo bliješti. Imam i ‘bijeli štap’ koji koristim povremeno. Često se oslanjam na ovih 5% (malo manje). To su mojih 100%.
I tako, malo po malo, tijelo se javi sa novim problemom. Prije par mjeseci sam, onako usput, primjetio da nekoliko dana nisam imao stolicu. Ništa mi nije nedostajalo i osjećao sam se dobro. Kako sam se zatekao na Rebru, svratih na šalter ‘Hitne’, da pitam što je tu normalno.
Na pitanje: ‘Koliko dugo nemate?’, odgovorih: ‘Sedam dana.’
‘E, onda morate čekati. Budu vas zvali.’
Dobro da sam pital. Tko zna što bi bez toga ispalo. Slijedilo je: uzimanje krvi, pipci za snimanje srca, razgovor, mjerenje tlaka, rentgen. Čekam nalaze… I zovu me. Slijedi klizma i trčanje na WC. Jurio sam četiri puta.
Nekako lagan i zadovoljan spuštam se sa Rebra.
Da, ali to nije kraj te epizode. I pored terapije, koju nisam baš savršeno poštivao, postavio sam novi rekord od deset dana. Bila je to nova klizma i nova jurnjava na školjku.
Sada se pristupa ozbiljnije. Naručen sam na: ultrazvuk probavnog sustava, gastro pregled, CA-markere, a uz to ću i na pregled prostate. Ko zna, možda ona smeta.
Uz sve to na redu mi je i klasična operacija lijevoga oka. Tu je i redovna kontrola šečera u Zavodu, koju više niti slučajno, ne propuštam.
Slijedi mi mjesec dana po bolnicama, zavodima… Biti će zanimljivo. Više od toga mi baš i ne treba, ali ako bude, moje je. Ja svoju Istinu inam. Možda je i ne vidim dobro, ali je moja. Zajedno ćemo.
Bilo mi je zanimljivo nekoliko poslijednjih dana. Uhvatila me ova želučana viroza. Svi, osim snahe, koja je u visokom stupnju trudnoće, u stanu smo povraćali. Išli smo redom: unučica, unuk, tata (sin), baka i bio je red na mene. Meni muka, zlo i slabo, ali ništa iz mene. Ionako imam problema sa stolicom, a sada i ovo. Guram prst u grlo, a ono, ništa. Ovo tako ne može ostati. Kroz glavu mi prolazi pomisao na sve one koji pate. Znam da ima puno težih slučajeva. Znam da sve na svijetu ima slijed, i da će nešto biti.
Kažem kako guram prst, a ništa ne ide. Nemam iskustava pijanstva. Oni ovo lako riješe. Na to mi snaha kaže: ‘Gurajte prst u grlo dok ne krene, ma kolko god treba.’ I krenem tako. Je, krenulo je. Bogu hvala, a i snahi…
Zašto sam vam o tome pisao?
Otišao sam ovim blogom u duhovnu sferu. Nije pošteno zanemariti tijelo. Takovo zanemarivanje je duhovna nečist na nivou spoznaje. Zato čuvajmo i volimo tijelo. Ono je nama za života temelj naše duhovnosti, naš dom…
Idemo dalje, a ja ću usput malo na: snimanja, promatranja, kontroliranja, pikanja …, da malo porihtam ovo moje tijelo. Izgleda mi, ko da mi je to jedino koje imam. Neznam, bar za sada, za nikakovu rezervu.
Čuvajte se dragi moji … :)
Post je objavljen 07.09.2011. u 14:10 sati.