Pregled posta

Ljetni inspiratori

Oh, kako volimo njurgati i pljuvati sve što ne valja u ovoj kiseli-krastavac-državi te naširoko zdvajati nad svojom kletom i teškom sudbom. Priznajem, ja prva od svih! To posebno dođe do izražaja ljeti, u vrijeme godišnjih odmora, kad ispod kamenja van izmile spodobe, pojave i tendencije čiji je zajednički nazivnik "preveslati te uz minimalan trud oderati i namlatiti maksimum para za mirno hlađenje jaja u hladovini". Nu, da se sad slučajno ne bi oglasio Pauletić, ovaj tip ponašanja i djelovanja ne smatram ograničenim na jedno geografsko područje nego univerzalno raširenim. Politika aljkavosti i planskog bezdušnog deranja vrišteće je prisutna u turizmu, a napose na polju gastronomske ponude. Sigurno svatko u sjećanju ima bar jednu abnormalno masno plaćenu odvratnu jadransku pizzu teksture šperploče s dodatkom kečapa, podravca i ukiseljenih šampinjona, uz mlaku malu Žuju za 20 kn. Da ne govorimo o dubljim ožiljcima u gastrospomenaru putujućeg gurmana kao što je prava pašticada s domaćim njokima na papiru, a u stvarnosti Ledovi njoki-klonovi s mesom što se davi u kvasinom predoziranom saftu koji suhog voća vidio nije. Da se razumijemo, definitivno nije riječ o visokim očekivanjima istančanog gastrosnoba koji traži apsolutno savršenstvo. Deranje pogađa sve i svakog te stvarno moraš biti zatočenik pobjegao iz gulaga koji je godinama jeo mahovinu i žirove da stoički otrpiš naručene njoke s 4 sira koji dođu na stol otužno plutajući u golom bešamelu i onda te olakšaju za 60 kn. Itd., itd.
Dakako, ne mislim da su gastronomski zločini protiv čovječnosti, monotonija, bezobraština i pljačka prisutni samo u Hrvatskoj, niti mislim da je sve sipino crnilo. Ima tu čak i bijelog, dosta sivog, ali i puno Technicolora. Imamo ispodprosjek, prosjek i nadprosjek s pripadajućim debelim nijansama te ono što ovom prilikom nazivam inspiratorima. Kvalitativno oni u principu spadaju u nadprosjek iako uopće ne moraju biti vrh vrhova, ali od ostalih se razlikuju po luđačkom sjaju u očima, magarećoj tvrdoglavosti i upornosti, nepresušnoj energiji, nepatvorenoj strasti i jasnoj viziji. Obično u svojoj okolini strše kao Rojs u HNK ili Modni Mačak na sjevernoj tribini Maksimira. Redovito ne namlate brdo para nego pošteno i skromno guraju svoju priču, u konstantnoj borbi protiv birokratskih i poreznih minskih polja. Kad naletim na nekog takvog, a nisu baš jako česte pojave, osjetim se nekako toplije, ispunjenije i zadovoljnije svojom nebiranom egzistencijom među ljudskim rodom baš na ovom mjestu i u ovo vrijeme. Kažem u sebi "vau" i pomislim da stvarno i izvan filmskog scenarija možeš uspjeti ako ti puhne neka ideja, a ti imaš dovoljno muda i volje da je ostvaruješ. Imala sam čast nabasati na nekoliko takvih ovog ljeta, ali ovom prilikom ograničit ću se na glorificiranje samo dva trofejna primjerka. Mjesto radnje u oba je slučaja Korčula.

Cukarin

Cukerin je simpatičan i jedinstven mali dućan u gradu Korčuli koji na tom mjestu ponosno stoji od 1994. No Cukerin je zapravo teta Smiljana. Ljubiteljica tradicionalnih domaćih kolača htjela je uskrsnuti život bakinim receptima, ali i dodati dašak novog te približiti tu sladokusnu baštinu ostalim ljudima, od lokalaca s gastroamnezijom do posjetitelja iz svih krajeva kifle i svijeta. I tako ona dan za danom na posve prirodan način (umjesto sode bikarbone ili industrijskih sredstava za rahljenje tjesta upotrebljava starinsku recepturu - amonijak!) mijesi i peče drevne otočke kolačiće cukarin, klašun i amaretu, a smislila je i dva nova: harubicu i Marko Polo bombicu. Naglasak je na mediteranskim sastojcima: bademi, rogač, rakija, limun, naranča... Radi i jedinstvene ušećerene bademe na bijelo, albino verziju onih uobičajenih smeđih. Pritom je skromna, susretljiva i prirodna poput svojih slastica. Dakako, stranci su to prepoznali pa je već godinama uvrštena u Lonely Planet i o Cukarinu su pisali razni bjelosvjetski mediji. Ali ajde, i naši su je potapšali te joj uvalili pokoju plaketu. Kao što reče jedan novinski naslov, ono što je sacherica za Beč, to je Cukarin za Korčulu. Koliko uspijevam detektirati na slikama, teta Smiljana bila je još donedavno tamnokosa, a sad je skoro pa kompletno sijeda. Posljedice poštenog, upornog i kvalitetnog rada u bananastom okruženju? Samo da za koju godinu ne ostane bez kose.

(hvala Alenu Ravniću na fotkama, moje su ručice bile okupirane kolačima)









Bire

Striček Frano Milina Bire počeo je s klasičnim agroturizmom na brdašcima iznad Lumbarde. U lijepom kamenom zdanju usred idilične prirode dočekivao je grupe turista, hranio ih probranim autohtonim delicijama, pojio domaćim likerima i rakijama te vlastitim vinom sorti grk i plavac mali. No Biretu je uskoro proradio kliker i shvatio je da uspjeh i zadovoljstvo leži u proizvodnji, a ne tromjesečnom služenju turista i onda devetomjesečnom životarenju. Agroturizam postao je sekundarna, prateća djelatnost, a vinarstvo primarna. Zaslužan je, između ostalih, za otimanje korčulanske sorte grk zaboravu i njegov polagan ali siguran povratak na scenu. Iako, iskreno, mjesta napretku još ima. Unaprijedio je i modernizirao proizvodnju. Nije školovan enolog, ali trudi se i stalno uči. I sad ono najbolje - obnovio je drevne totalno zapuštene terasaste vinograde na rajskoj lokaciji na južnim padinama Korčule i od nule podigao nove nasade, prvi korčulanski ekološki vinograd. Njegov ponos i sreća dok nas je vozio na vrh brda da nam pokaže to čudo bili su opipljivi kao svjež ubod komarca. Inspirirajuće. A kad je skužio da je zaboravio ključ kamene brvnarice koju je podigao uz vinograd, nije mu bilo teško otruckati se sam nazad po njih. Na temelju tog dalekovidnog poteza (obnove vinograda, ne vraćanja po ključeve) Bire je postao prvi hrvatski mali poduzetnik koji je od UN-a dobio poticajni kredit u sklopu Programa za poticanje zelenog poduzetništva. I nije si odmah kupio Maybach! Vjerujem da su mu se u tom trenutku prestali smijati ili sumnjičavo mahati glavama. Još jedan dokaz da je budućnost u lokalnom, zelenom, održivom. Jedva čekamo plodove prve berbe.








(Da, moram naučiti smiriti ruku, a ne snimati kao da pratim finale u trčanju na 100 metara.)

Nadam se da su ovo bile dvije poučne i nadahnjujuće pričice. Ne želim sad nikoga osokoliti da sutra otkanta siguran poslić u državnoj upravi i krene u ostvarenje sna da proizvodi sir na Biokovu, plete ličke vunene šlapice ili tako nešto, ali kad bi se malo više vremena posvećivalo nečemu korisnom, kreativnom i ispunjavajućem, makar na intimnoj mikrorazini... Eh.

Post je objavljen 05.09.2011. u 20:33 sati.