Marketing
MI POSVAĐANI
(copy/paste
od Ivica Ursić)
ja i moj brat protiv našeg rođaka,
moj brat i naš rođak protiv susjeda,
svi mi protiv stranca.“
Beduinska poslovica
..........
U svojoj knjizi „The Great Divorce“ C. S. Lewis, veliki kršćanski apologet, crta sliku pakla. Pakao je kao jedan veliki grad, kaže Lewis, grad nastanjen samo na svojim vanjskim rubovima, grad s redovima i redovima praznih kuća u svojem središtu.
Sve te prazne kuće u središtu grada su nenastanjene, jer su se svi, koji su u njima nekada živjeli, posvađali sa svojim susjedima i odselili se. Zatim su se posvađali sa svojim novim susjedima i opet su se odselili, ostavljajući za sobom kuće i ulice, ostavljajući kvartove grada prazne i napuštene.
Zato je, kaže Lewis, pakao i postao tako velik. Prazan u svom središtu, a nastanjen samo na svojim vanjskim rubovima, jer svatko traži udaljenost, svatko traži odmak, umjesto poštenog suočavanja kada su u pitanju međusobni odnosi.
O svemu nam C. S. Lewis govori, ali nigdje ne spominje tko to dominantno naseljava periferiju pakla. Tko se to tako rado svađa sa svima oko sebe? Tko to sa svakom novom zorom započinje neku novu svađu? O nama Hrvatima ni riječi. Fini neki gospodin C. S. Lewis. Jako fin.
Ne mogu ništa decidirano tvrditi, jer nisam bio „na licu mjesta,“ ali bojim se ako me dopadne neki od krugova pakla da ne ću imati problema s jezičnim barijerama. Ne ću trebati prevoditelja, jer sam duboko uvjeren da će se naše svađe nastaviti. I u paklu. U vječnost.
Možda nas i nije, na svojoj samrtnoj postelji, prokleo kralj Zvonimir, ali da nismo prokleli sami sebe – jesmo. Posvađali smo se na svim mogućim temama. Posvađali smo se oko prošlosti, oko sadašnjosti i oko budućnosti. Posvađali smo se oko svega živoga. I mrtvoga.
Svađamo se neprestano. Nemilosrdno i ustrajno. Svađamo se strasno, burno, žučno. I kao da više ništa ne postoji što bi nas moglo povezivati, osim svađe. Svi naši razgovori, diskusije, rasprave, izmjene mišljenja skončavaju u ponorima prepucavanja i svađanja. Najveći teatar apsurda na ovim našim prostorima ne uzima nikada predaha. Nema stanke, jer ansambl neprestano popunjavaju nova, svježa lica, spremna na svađu.
Hrvatska sve više i više nalikuje paklu C. S. Lewisa. Pobjegli smo iz njezinog središta, prepustili smo ga silama zla, ostavili smo dušu i srce svoje Domovine i pobjegli smo kao hrpa kukavica na rubove gdje se nastavljamo svađati dok nam za Hrvatsku „bacaju kocku“.
Srce naše Domovine iz dana u dan sve je praznije i pustije.
Posljednji sanjari dižu ruke od ove podijeljene i posvađane zemlje i s nevjericom u duši i s tugom u srcu promatraju što smo sve u stanju napraviti samo kako bi ostvarili neke svoje osobne ciljeve. Za patnicu nas briga nije. Čekamo da izdahne kako bi joj i truplo dali na dražbu.
Požari podjela i svađa haraju Hrvatskom. Dežurni piromani uredno i sustavno nadolijevaju ulje na vatru, bez i malo straha da će snositi bilo kakve posljedice. Jedino što im se može dogoditi jest da ih ovaj narod izabere za svoje lidere. Tu smo vještinu usavršili kao nitko do sada.
Oko čeka se svađamo? Možda je lakše nabrojiti oko čega nema prijepora i svađe među nama. Je li to politika, je li to kultura, je li to subkultura, zar je uopće bitno? Sve nama igra. Sve je za nas vrijedno svađanja. Ne biramo. Koristimo sve što nam dođe pod jezik.
Različiti likovi iz „zone sumraka“, koje smo ustoličili kao svoje političke, gospodarstvene, estradne i ine suverene, preko svojih medija, huškaju izluđeni narod na nove podjele i na buduće sukobe. Cilj je stvoriti atmosferu beznađa, atmosferu koja vapi za „čvrstom rukom“. Namjera je stvoriti uvjerenje u nezrelost naroda kojemu nužno i žurno treba netko tko će umjesto njega misliti i djelovati.
Scenarij je star, ali je provjeren. I učinkovit. Nažalost. Ponavlja se matrica po kojoj silni i moćni vladaju svađom zaokupljenim masama. “Posvađaj pa vladaj!” samo je inačica „Divide et impera!“.
Posljednjih dana svjedočimo svađama oko vlasništva nad samostanom Dajla, oko toga „kako to govore Štrumfovi“ i oko „najvažnije sporedne stvari na svijetu“. Opet su gladnom i izvaranom narodu bačene stare kosti oko kojih se koljemo i lajemo dok „karavana prolazi“.
Dežurni „opinonmakeri“, svi listom kroatofobi, ljudi koji bi sve dali samo kada bi se „točak historije“ mogao vratiti, daju sve od sebe ne bi li u podmetnutim svađama izgorila mrska im Hrvatska. Jesu plaćeni za svoju rabotu, ali znate kako se ono kaže – nema ništa bolje nego kada radiš ono što voliš i još si za to dobro plaćen – a oni uistinu vole to što rade i uistinu su za to i dobro plaćeni.
Otrovne izjave, javni pozivi na linč, zazivanje sukoba, sve je to „lektira naših dana“. Pisci takvih “eseja” znaju da se „u svađi istina uvijek izgubi“ (Publilius Syrus), ali njima je to i namjera. Istina kada nestane, kada se izgubi u beskrajnim prepucavanjima i svađama onda je oslobođen prostor za Laž. A to je danas, na ovim našim prostorima, riječ dana.
U današnjem čitanju Isus govori o bratskoj opomeni. Opominje nas da ne možemo okretati glavu od drugih ljudi i misliti da tuđi problemi nisu naša briga. Takav pristup bližnjemu često zna, zbog nerazumijevanja, završiti teškim riječima, svađom. Nitko ne voli slušati kritike na svoj račun. Nitko. Pohvale da, ali kritike ne.
Zato u prijeporima umjesto svađe potrebno je slušati naputke koje Isus daje, a koji su savršen način kako izbjeći nesporazume i sukobe. Bitno je sa čovjekom ponajprije popričati u četiri oka. Ni u kojem slučaju ne smijemo pogaziti ljudsko dostojanstvo i javno optuživati ljude.
Nažalost, to je danas izuzetno raširen i omiljen način rješavanja nesuglasica. Javno blamiranje drugoga. Kada se u to dodatno umiješaju sredstva javnog priopćavanja sveopća klima posvađanosti je zajamčena.
Isus je bio utjelovljeni Bog, ali sigurno nije bio naivni Bog. Isus je znao da će među nama dolaziti do nesuglasica i do svađa, pa čak kada se i najdobronamjerniji ljudi nađu zajedno u njegovo ime. Isus je znao da ne će biti lako. Zato on i daje jasne naputke kako postupati kod prepirki.
I nije pitanje hoće li među nama biti svađa ili ih ne će biti. Pitanje je oko čega se mi to svađamo i na koji način rješavamo svoje nesporazume. Isus opisuje proces koji se dramatično razlikuje od tradicije naših dana.
Vjernici kršćani, a Hrvatsku čini preko 90% takvih, čine crkvenu zajednicu, koja u svojim temeljima ne smije biti kao sekularni svijet. Mi jesmo tzv. laička država u kojoj su država i crkva odvojene, ali mi smo prije svega kršćani, “djeca Božja”, koja ne mogu i ne smiju voditi nikakav dvostruki život. Nedjeljom i blagdanom smo kršćani, a ove druge dane smo ... što?
Što smo?
Posvađana gomila koja se guši u vlastitom smradu i koja za sebe misli da je manje grješna od drugih ljudi, odnosno da je „sveta“. Kažu da je moć pakla najjača kada miris „svetosti“ stvara smrad. Da, miris uistinu može postati smrad.
Ukoliko želimo razbiti lanac svađa kojim su nas okovali i zarobili, ukoliko se želimo osloboditi smrada koji nas guši, ukoliko želimo bolju budućnost za sebe, za djecu svoju, za Hrvatsku, ugradimo Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja u sve svoje zakone i postupke ili na njih zaboravimo i sjetimo ih se kada konačno propadnemo.
I kada se smjestimo negdje na rubu pakla.
„Ako započnemo svađu između prošlosti i sadašnjosti,
otkriti ćemo da smo izgubili budućnost.“
Winston Churchill
..............................................................................
Ivica Ursić
..........................................................................................................................................................................................................
Post je objavljen 04.09.2011. u 21:01 sati.