Jučer nije bio neki dan za kerenje, ali sam zaorio kao da su se kirbaj i majmunovo i ješ nekakav neobjašnjivi, ali bez pogovora dobar razlog, trefili baš na putu kojim sam, eto, išao. I štaš, nema šanse da se praviš lud...prvo sjedio malo s kolegama, razišli se nakon par tura, to je dobro, iako mislim da neću više nikada ništa naručivati, onda došao kuć', taman fino na vruću paradajzsupu, bilo je još i onog kupusa sa tijestom, ali to sam ostavio za sutra ujutro, onda sam nešto čak i radio popodne, bio koristan, a navečer izašao, a neću lagati, jedva čekam da se dogodi neki razlog i ja sam odmah za akciju. Uff, poljana u šumi, a na poljani terasa, ne može biti bolje za jednu ljetnu noć, tu sam čak i pojeo jednu finu večeru, jedino što nisam pojeo na kraju palačinke sa kulenom i šunkom, budala. To mora da je bilo zanimljivo, ali išao sam trenirati svoj neki stav o nejedenju u večernjim satima, iako sam prije toga smazao finu porciju, zajedno sa desertom. To je taj moj neki raskorak u kojem se često nađem između onoga što bi trebao biti i što jesam. Tu sam negdje prvi put vadio vozačku i pravdao sklonost vožnji u kočiji. Onda smo otišli do grada na piće, situacija broj tri, vrlo bitan detalj, nije bilo kasno, pa nije bilo neobično sjesti za stol sa tri trudne gospođe, kako da kažem, nije to neobična scena, pomalo mi je izgledalo kao neka nikad snimljena epizoda serijala sex&grad ili tako nešto, frendsova. Tu sam negdje drugi put vadio vozačku i pravdao se, ma neću se više pravdati, svi mi na svojim putevima donosimo nekakve odluke i ponašamo se onako kako mislimo da bi trebalo ili da je tako najbolje, znam da nisam najpametniji na svijetu, ali trudim se postupati nekako logično, ako je to ikako moguće i po svom nekom nahođenju i baš me briga kako to izgleda. Gubio sam vozačku tu više puta i shvatio sam bit kazne, doslovo si nepokretan u svijetu u kojem je mobilnost imperativ. Eto jedne za Ćirine sinove. Naravno, gospođe su ubrzo pošle kući i naravno, pratili su ih njihovi supruzi, dobro, ne baš svi, ali ne mogu valjda uvijek svi biti na broju ili kako to već ide, a ja ostao još malo u gostionici. Taman je tu negdje počela padati kiša, situacija broj četiri, uvijek mi je bilo zanimljivo to kad sjedim u birtiji, a vani pljušti, obično to bude u tako neko doba kad nema puno ljudi, a i oni koji dođu donesu sa sobom malo te neke svježine i svi se nekako osjećaju bliže, ne znam, kao hajduci u planini oko vatre ili šanka, eto, i u šanku ima nešto iskonsko. Sve pršti od energije, a razne priče se bacaju na stol, dobro, na šank, svima je cilj zezancija i dobro raspoloženje, ali neke te pogode onako u glavu, legnu ti k'o budali šamar, pa se zapitaš opet onako malo o tome tko si, što si, kakav si i po ne znam koji put kontaš kako niš ne valjaš, ali se trudiš sudjelovati u razgovorima, ono, biti kul. Opet taj neki raskorak, misli na jednoj strani, a trudiš se izgledati normalno. Onda dođe fajront i svi se raziđu, a ja odem u obići još jednu ljetnu terasu. Situacija broj pet, tamo neki još tamburaju, ali ne zadugo, opet se taj fajront prišuljao, polako iz mraka, đubrić. Tu sam zaključio da je vrijeme da pođem i ja, nek ovaj ide fajrontirati dalje bez mene, dosadi čovjeku to, iako, bila je lijepa ljetna noć, na kraju i fino svježa, dobra za spavanje. Jedino nije bila dobra za vaganje, mislim da će uskoro biti dva tjedna, ne znam što bih rekao, ako opet bude kila dolje, slavit ću tjedan dana, ali kako stvari stoje to je malo vjerojatno. Danas sam se opet sportirao, malo čudan izraz, ali ne mogu ja reći da sam se bavio sportom, jer bi to bilo smiješno, prvo jer nisam nikada bio taj neki sportski tip, a drugo, jer je meni motiv oznojavanje i to sve nešto, dok svi drugi igraju za bodove. Ok, svaka čast, ali za bodove može igrati Ivanišević, a ne ja, nekakav polovni rekreativac koji ni reket ne zna pravilno držati.
Post je objavljen 02.09.2011. u 22:40 sati.