Jako teško puštam nove ljude u svoj život. Tolko teško da prijatelje (bez obzira da li su oni kojima vjerujem do neba ili samo prijatelji za otić na kavu i ubit vrijeme) mogu zbrojiti na prste dvije ruke i sigurno bi mi još koji prstić (ima prstića ima i čokolade!)ostao za potecijalnog budućeg bivšeg prijatelja/icu.
Nije da sam ponosna na tu malu brojku ali jednostavno ne želim se opterečivat time.Takva sam kakva sam. Ili me takvu prihvatite ili ne. Ili ćete biti na prstiću ili ne. Meni je skoro pa svejedno.
One ljude koje pustim u svoj život opet dijelim. Ima onih kojima ću svašta ispričati ali ću svejedno jedan dio sebe zadržati poput enigme čisto da vidim kako dišu. Nekima nikad neću pokazati sva svoja lica.
Dok će neki imati tu “privilegiju” da upoznaju pravu mene. U svim dobrim i lošim stvarima. To su oni koje puštam u svoj život i kojima vjerujem.
Teško ljudi zadobivaju moje povjerenje. Ono moje ja koje podijelim i ne pitam za posljedice.
Povjerenje u kojem ću im reči apsolutno sve. Otkrit im svoje strahove i svoje ljubavi. Otkriti svoje snove i svoja razočarenja. Otkrit im tko ja jesam od početka do kraja.
Bez zadrške. Bez lažnosti. Bez pretvaranja.
Takvih “Privilegiranih” je troje.
Troje koji znaju.
Ne kažem da i njima ponekad ne otkrijem apsolutno sve ali tih troje su moji ljudi. Moji “Privilegirani”.
Sunce moje malo je na prvom mjestu.
Ona je prošla samnom i sito i rešeto. I plakala sam joj na telefonu, i vrištala dok me razdirala bol ali i smijale smo se zajedno.
Uvijek je bila uz mene. Bila je moje rame za plakanje, moja savjest, moj podizač ali i spuštać na zemlju.
Imale smo fazu kad smo cijele dane slale jedna drugoj mailove (tolko o radnom vremenu) a i dana, tjedana kad mailovi niti bilo kakva druga komunikacija nije postojala.
Ali u principu jedna za drugu smo uvijek tu.
Snjeguljica je druga privilegirana.
Totalna je suprotnost od mene. Ponekad me to tolko žifciralo kod nje ali s vremenom sam zapravo došla do zaključka da ako ona mene prihvaća takvu kakva sam tko sam ja da se ljutim????
Privilegiranost je “zaslužila” jako brzo i time je započelo jedno dugotrajno prijateljstvo.
Prije nekoliko godina gadno sam se opekla i ostala povrijeđena i prestala vjerovati ljudima. Jednostavno u meni je nešto puklo i natjeralo me da dignem sve one obrambene zidove oko sebe uz veeeeeeeliki natpis “NE PRILAZI! NISI DOBRODOŠAO OVDJE!”.
Ljudi su dolazili i prolazili kroz moj život.
S nekima sam se “skompala” s nekima se valjda ne bi više na cesti ni pozdravila. Sve je to bilo površno i totalno beznačajno. Prolaznici kroz život.
No jedan je ušetao totalno neočekivano, zavukao mi se “pod kožu” i ostao. Moj “Privilegirani” broj 3.
Upoznali smo se na najgluplji ali danas najnormalniji način. Društvena mreža nas je spojila a zajedničke teme zadržale zajedno.
Nije proošao dan a da nismo barem 15 minuta chatali ili barem 5-6 sms-a razmijenili. A pričali smo o svemu i svačemu.
Od “beznačajnih” priča o svakodnevnom životu prešli smo na dublja razglabanja o svojim snovima i nadanjima, pretresli intimne stvari i sve to uz veliko povjerenje koje je iz dana u dan raslo.
Ispočetka sam razmišljala kolko mu smijem reči, kolko toga će biti dovoljno a ne previše da me povrijedi.
Tijekom vremena otvorila sam mu vrata svog svijeta u potpunosti.
No jedina stvar koja nas je “kočila” bila je ta da sam ja naše prijateljstvo uredno održavala unutar virtualnog svijeta. Viđali smo se ali rijetko, kad smo se viđali nisam bila tolko otvorena jer me je iskreno bilo strah.
Lakše mi je bilo s njim komunicirat preko laptopa nego mu neke stvari reč u facu i vidjet razočarenje. Preko chata me nije zamaralo da li će napraviti facu ako nešto kažem što možda njemu nije prihvatljivo ali uživo to bi vratilo sve one zidove.
I onda se je desilo ono što sam od početka naslučivala, no što mjesecima znam I o čemu smo raspravljali ali što smo uvijek ostavljali postrani kao nedovršenu stranicu.
Osjećaji su prevladali a ja nisam “ispunila očekivanja”. Poklopio se loš horoskop, loša vremenska prognoza, loš dan, nešto…..
Našla sam mail sa pitanjem zašto sam se promijenila i što se događa. Rekoh ništa samo sam u gužvi.
No “Privilegirani br. 3” to nije tako shvatio. Dobila sam kompliment koji od njega nisam očekivala. Ja znam kakva sam i sve to stoji ali nikad, nikad nisam očekivala niti sam se mogla nadat da će on biti taj koji će to izgovoriti.
Najgore je što uopće nije strašno to što je rekao ali pitala sma se kako osoba koja ima osjećaje prema meni, koja bi htjela razinu našeg prijateljstva podignut na viši nivo može tako nešto reči.
Da li je to bio njegov povrijeđeni ego ili jednostavno loš dan neznam. No meni se to nije svidjelo.
Nisam mu odgovorila na mail.
Nekoliko dana kasnije se javio kao da se ništa nije dogodilo. No s moje strane je. Nisam mogla više pričat s njime onako veselo kao uvijek. Podignula sam zid i pitala ga što mu je ono značilo.
Raspravljali smo malo o tome iako njemu nije bilo jasno zašto je mene to zasmetalo.
Zasmetalo me je. Zasmetalo me je jako.
Komunikacija je zamrla. Ja sam otišla na godišnji, on je otišao na godišnji i tu je sve stalo.
Što će biti nemam pojma.
Ne mogu reči da mi je svejedno jer nije.
Nedostaje mi. Nedostaju mi naši razgovori, naše rasprave i povjerenje koje smo imali. Barem koje sam ja imala .
Povjerenje je možda precijenjena stvar. Barem do onog trenutka do kad ga netko ne prokocka.
A onda smo samo mi ono što na kraju ostaje.
Post je objavljen 29.08.2011. u 14:32 sati.