Pregled posta

Avila i Madrid

U Avilu smo stigli prilično iscrpljeni nakon cjelonoćne vožnja i odmah se zaputili prema samostanu sv. Josipa , prvom samostanu koji je osnovala sv. Tereza Avilska, a u kojem danas borave tri Hrvatice, i to tri Splićanke, uključujući i poznatu Editu Majić. Sv. Tereza Avilska jedna je od najpoznatijih svetica katoličke crkve, poznata po svojim djelima "Put savršenstva" i "Zamak duše" koja se smatraju važnim djelima španjolskog baroka. Samostan bosonogih karmelićanki poseban je po načinu života, i jedan je od rijetkih u svijetu koji su zadržali praksu iz 16. stoljeća. Redovnice se ustaju rano, svoj dan započinju Jutarnjom, nakon čega slijedi osobno razmatranje, molitva i slično. Za vrijeme ručka jedna redovnica čita duhovnu literaturu, a dok peru suđe najčešće mole litanije. Tijekom dana u 2 navrata imaju sat vremena rekreacije, i za to vrijeme razgovaraju. Zahvaljujući vezama i poznanstvima, imali smo priliku razgovarati sa našim redovnicama. Nakon što sam čuo o njihovom životu, očekivao sam sabrane i skrušene osobe melankoličnih glasova koje zazivaju svece nakon svake rečenice, ali dojam je potpuno drugačiji. Za desetak minuta našeg razgovora sestre su se stalno smijale, govorile nam o svom životu shvaćajući da nam je takvo nešto potpuno strano. Lice Edite Majić i dalje je mlado, gotovo isto kao i kad je otišla iz Hrvatske. Potpuno je jasno da su sve tri sestra u samostanu našle svoj mir (ili što god su tražile) te ih takav život sada ispunjava . U jednom intervjuu i sama Edita Majić tvrdi da se nikada nije toliko smijala koliko u samostanu.

Nakon obilaska kompleksa samostana, otišli smo do grada koji je poznat po svojim dugim i monumentalnim zidinama , dugačke 2, 5 km i prosječno visoke 12 metara. U crkvi koja je sagrađena na mjestu kuće sv. Tereze može se vidjeti dvorište u kojem se igrala i nekoliko prekrasnih baroknih oltara, koji su potpuno pozlaćeni. U Avili ne postoji nijedna relikvija sv. Tereze, ali je i dalje važna hodočasnicima kao mjesto s kojeg je sve krenulo.






Avila se često smatra gradom koji je najbolje očuvao tradiciju 16.stoljeća, ali je moj fotoaparat upravo tamo zakazao, tako da i nemam previše fotografija.

Avila je udaljena 100 km od Madrida, tako da smo nastavili svoju vožnju prema Madridu, točnije Aranjuezu u kojem smo bili smješteni. Aranjuez je krasno i mirno mjesto udaljeno od Madrida 50 km, ali vrlo dobro povezano sistemom "Cercanias" vlakova (što znači nisam istražio, ali su pod organizacijom RENFE-a, odnosno španjolskih državnih željeznica) , koji dolaze na centralnu madridsku stanicu Atochu, odnosno i na Plazu Sol podzemnim putem. U samom Aranjuezu su kraljevi imali svoj ljetnikovac, a čitav kompleks palače i vrtova je pod zaštitom UNESCO-a.




Ipak, odlučili smo žrtvovati temeljitiji razgled Aranjueza u korist boljeg obilaska Madrida. Sam dolazak u Madrid fantastičan je doživljaj, pogotovo nakon vožnje gotovo pustinjskim okolišem iz Aranjueza, koji se pretvara u treći najveći grad Europske Unije i treće najveće urbano područje (nakon Londona i Berlina, odnosno Pariza). Kolodvor Atocha sjajno je uređen i organiziran, a slavni vrtovi ispred njega su trenutno u rekonstrukciji. Od Atoche se laganom šetnjom može obići sam centar Madrida. Šetnje zapravo ima više nego smo očekivali, pa smo nakon prolaska Paseo del Prado brzo skrenuli prema parku Retiro, koji su kraljevi tek u 18.stoljeću otvorili za javnost, pod uvjetom da moraju biti "čisti i dolično odjeveni". Park je vrhunski primjer parkovne arhitekture i prostornog uređenja, a o njegovoj veličini svjedoči to da na svakom ulazu postoji karta parka, a unutar njega su označene i ulice. Savršeno mjesto za kavu pronašli smo uz jezero na kojem se mogu iznajmiti kajaci. Za to ipak nismo imali snage :-)






Ispred ulaza u Retiro nalazi se poznata Plaza de la Independencia, na kojoj se nalaze Puerta de Alcala, jedan od glavnih vizuala Madrida. Niz Calle de Alcala dolazi se u tom smjeru do Plaza de Cibeles, jedne od najpoznatijih madridskih fontani, na kojoj Real Madrid slavi svoje pobjede. Fontanu je u 18. stoljeću projektirao Ventura Rodriguez, a kad se produži niz Paseo del Prado dolazimo do njegove druge fontane koja prikazuje Neptuna, a na kojoj Atletico slavi svoje pobjede. Iza fontane se nalazi gradska vijećnica izgrađena od bijelog mramora početkom 20. stoljeća. Na tom potezu nalazi se i španjolska banka, u neposrednoj blizini i senat ( ili neka od njegovih zgrada,jer smo na više mjesta nailazili na te natpise). Ipak, najpoznatija zgrada na tom potezu je zgrada Metropolisa, također sa početka 20. stoljeća. Vrh zgrade ukrašen je sa 30000 listića 24-karatnog zlata i kipom feniksa. Smatra se da zgradom Metropolisa počinje Gran Via, ulica koja je izgrađena u sličnom stilu kao New York 20-ih i 30-ih godina.












Puerta del Sol centar je Madrida i mjesto od kojeg se mjere sve udaljenosti u Španjolskoj. Ime nosi prema vratima koja su se nekoć tu nalazila, a danas ostatke možemo vidjeti pod zemljom, prilikom izlaska iz Cercaniasa ili metroa. Na trgu se nalazi i medvjed sa stablom, simbol Madrida, stari poštanski ured koji danas služi kao ured gradonačelnika i kip Venere koji podsjeća na fontanu koja se tu nekoć nalazila. Na Puerta del Sol nalazi se i jedna od najvećih robnih kuća poznatog španjolskog lanca El Corte Ingles. Iako u robnu kuću nismo stigli, od knjižare (koja je zaista sjajno uređena) se nisam mogao tako lako odvojiti.

Sljedeća postaja lagane šetnje bila je Plaza Mayor, središte starog Madrida. Zapravo je Plaza Mayor dugo vremena bila periferija, sve do 16. stoljeća i procvata španjolskog imeprija, kada postaje centralni trg koji je podigla dinastija Habsburgovaca. Glavna znamenitost na trgu je kip Filipa III. ( Španjolci su inače skloni postavljanju monumentalnih kipova ) i kuća pekara (u najjednostavnijem prijevodu) Trg je pun divnih kafića, koji naravno, i koštaju, pa smo se mi spustili u jednu od okolnih uličica koja vodi prema katedrali sv. Izidora. Tamo smo naišli na prvog simpatičnog konobara koji je došao do nas (jer je u Španjolskoj običaj da se naručuje za šankom) , govorio engleski i pokazao nam mjesta vrijedna posjeta.





Ispod Plaze Mayor nalazi se crkva sv. Izidora, koja je do 1993. služila kao katedrala. Radi se o trobrodnoj baroknoj crkvi u kojoj se nalaze posmrtni ostaci madridskog zaštitnika, pa je sama crkva za stanovnike Madrida vrlo važna. Kroz stari Madrid, u kojem se nalazi poznati El Rastro smo samo prošetali, i stigli do kraljevske palače i katedrale Gospe od Almudene, koja je podignuta u 16.stoljeću s obzirom da Madrid kao nova prijestolnica nije imao katedralu. Palača je fantastična u svako doba dana, pa i u zalazak sunca. Nakon posjeta Plazi Espani, na kojoj se nalazi kip oca španjolske književnosti, i njegovih dvoje slavnih junaka, večer smo proveli na Gran Viji u jednom peruanskom restoranu, u kojem smo jeli, zamislite čuda, batak i pommes frites. Jedino što ih je odvojilo u peruansku kuhinju su vrlo snažne i neuobičajene mješavine začina.








Gran Viu smo obilazili u razna doba dana, ali uvjerljivo je najljepša po noći . Projektirana je 20-ih godina, a nazivaju je i španjolskim Broadwayjem, pogotovo zbog prvog europskog nebodera, zgrade Telefonice. Oko malene Plaze Callao se može naći šest kina, a na Gran Viji se nalazi i niz kazališta, uključujući i jedno koje izvodi mjuzikl "Kralj lavova". Gran Via je cijelog dana puna, ali živne tek po noći, kada stanovnici Madrida izlaze u brojne restorane i kafiće u okolici Gran Vie. U blizini se nalazi i Cheuca, poznata gay četvrt koja se često viđa u Almodovarovim filmovima, a bila je centar movide. Po noći tamo nismo zalazili, a po danu funkcionira kao i bilo koji drugi dio grada.

Sljedeći dan posvetili smo obilasku muzeja. Jutarnja destinacija bio je sjajan Centro de Arte Reina Sofia, dom Picassove Guernice, ali i brojnih drugih djela. Centar je osnovan pod kraj 20.stoljeća, a sastoji se od dvije zgrade - jedna je bivša bolnica, a druga je sagrađena upravo za potrebe muzeja. Osim Guernice, jedne od slika koje su postali simboli nemilosrdnog razaranja i stradavanja civilnog stanovništva u ratu, cijela prostorija posvećena je Picassovim studijama za Guernicu i ciklusu post-Guernica, što samo pokazuje koliko je ovo razaranje pogodilo produktivnog umjetnika. U dijelu muzeja koji smo obišli (konkretno, 2. kat) nalaze se i lutke Oscara Schlemmera iz razdoblja Bauhaus škole, jedan mobil Alexandra Caldera, niz Dalijevih djela (radi se o najvećoj kolekciji Dalija na jednom mjestu nakon Figuerasa) , Picassovi počeci i suradnja sa Braqueom i Grisom. Posebna prostorija posvećena je i paviljonu Španjolske na svjetskoj izložbi 1937., koja je predstavila Guernicu, ali i radova Miroa. U svakom slučaju radi se o kolekciji koja je definitivno na svjetskoj karti muzeja umjetnosti 20.stoljeća.

Uz Paseo del Prado nalazi se i najpoznatiji španjolski muzej , Museo del Prado. Iako sa Centrom dijeli kraljevsku notu (Prado je kolekcija kraljevske umjetnosti, odnosno najbolje odražava ukus španjolskog dvora) , Prado okuplja "klasičnu" umjetnost (jedan od pridjeva koje ne volim koristiti), i potpuno ga je nemoguće obići u jedan dan, a kamoli 2 sata, s obzirom da čitava kolekcija (koja naravno nije izložena) sadrži 21 000 umjetničkih djela. Izložen je tek "djelić" od oko 1300 djela. Prvi dio obilaska posvetili smo antičkoj skulpturi. U Pradu se nalaze čak dva djela iz arhajskog razdoblja grčke umjetnosti, od čega je jedan kuros, ideal muškog tijela. Grčki dio broji i niz rimskih reprodukcija Lizipovih , Skopasovih i Polikletovih kipova, pa čak i rimsku reprodukciju Atene Partenos, slavnog i izgubljenog Fidijinog kipa. Rimski dio većinom se sastoji od carskih portreta, što uključuje Augusta , Tiberija, Antonina Pija, i mog najdražeg rimskog cara Hadrijana, velikog helenofila i filozofa. Nastavak razgleda bio je fokusiran na Goyu, sa tri sjajne alegorije "Trgovina"; "Industrija" i "Agrikultura", veličanstvenim kraljevskim portretima (posebno obitelj Karla IV.) i slavnom Majom. Nastavili smo razgledavati sjajne religiozne prikaze El Greca, jednog od mojih najdražih slikara i Velazqueza, koji ima čast biti "top-spot" u muzeju sa sjajnim "Las meninas"; odnosno obitelji Filipa IV. Ostali španjolski slikari poput Ribere i Zurbarana također su dobro zastupljeni, ali nisu našli mjesto u malom vodiču kroz muzej. Nažalost, nismo imali previše vremena za obilazak muzeja, ali i ovaj dio koji smo vidjeli bio je dovoljan da shvatimo da se radi o sjajnoj kolekciji.



(Diego čuva svoj teritorij)

Večer smo opet odlučili provesti u dijelu Madrida u blizini Plaze Espane, odnosno u blizini predivnih Sabatinijevih vrtova kod kraljevske palače, u kojima se svake večeri održavaju razni koncerti.

Sljedećeg jutra nastavili smo uobičajenim tempom, koji se mogao svesti na raspored "kava- razgled-ručak-razgled-kava" , s tim da je prva kava pala u slavnom američkom lancu Starbucks, i tako se izdigla izand ostalih španjolskih kava, kojima je teško definirati okus. Starbucks kava daleko je od naše percepcije kave - to je kombinacija ledene kave i frapea, ali je vrlo ukusna.

Kraljevska palača također je bila besplatna sudionicima SDM-a (kao i muzeji , javni prijevoz i hrana) , ali isplati se platiti i 12 eura koliko ulaz inače košta (odnosno 5 eura za studente). Palača je podignuta na mjestu stare palače koja je izgorila zajedno sa brojnim umjetničkim djelima (Las Meninas su ipak spašene :-) 1760. godine. Projekt je izradio niz umjetnika prema Berninijevim nacrtima za Versailles, i time učinio palaču jednom od najvećih u Europi. Za javnost je otvoreno otprilike 25 soba, koje uključuju i predivnu porcelansku sobu, prijestolnu dvoranu , dvoranu za balove, sobe za biljar i pušenje, predivnu dvorsku kapelu i veličanstveno stubište koje je oduševilo i Napoleona (koji je svog brata Josepha postavio u palaču). Palača posjeduje i predivnu umjetničku kolekciju, brojne Goyjine portrete, predivne klasicističke freske na stropovima, niz fantastičnih obrtničkih radova i 5 Stradivarijevih instrumenata (kvartet i jedno violončelo). Osim samih soba, može se posjetiti i kraljevska apoteka i vojni muzej,a iz palače se pruža predivan pogled na ogromno područje pod šumom,u smjeru samostana El Escorial.







(u kraljevskoj palači je zabranjeno fotografiranje, tako da su fotografije iz Wikimedijinih spremnika)

Nakon dvosatnog obilaska palače, pojeli smo jedan od najslasnijih ručkova u Madridu. Inače je prehrana bila organizirana u više od 1000 restorana koji su bili razmješteni po čitavom Madridu (imali smo čak i vodič kroz restorane) , a za svaki obrok smo imali bonove. S obzirom da hrana nije bila centralni dio našeg dana, uvijek bismo ušli u neki manji restoran u kojem nema gužve. U tom pogledu taverna Los Angeles koja se nalazi u blizini Opere (trg Izabele II. ) bila je dobar izbor. Za predjelo smo dobili ogroman tanjur salate, za glavno jelo jaja na oko i pommes frites (što je vrlo zasitna, a lagana kombinacija) , a za desert veliki tanjur voća. Uz to , taverna je uređena prilično autohtono, pa smo konačno pobjegli od svih američkih lanaca.




Popodne smo ostavili za parkove, budući da je Madrid jedan od 12 najzelenijih gradova u Europi. Brdo Princa Pija važan je kao mjesto gdje su Francuzi streljali pobunjenike protiv Napoleonove vlasti (što je prikazao i Goya), a na njemu se danas nalazi hram Debod, koji su egipatske vlasti poklonile Španjolskoj nakon što je ona obavila veliki dio posla u spašavanju Abu Simela. Hram je bio posvećen Izidi, postavljen u blizini prvog nilskog katarakta (brzaca) , a do današnjeg izgleda su ga doveli vladari iz obitelji Ptolomejevića i prvi rimski carevi. Na tom mjestu navodno je predivno gledati zalazak sunca, ali smo ga mi u dva navrata promašili. U fontani iza hrama ljudi se kupaju "pod normalno" a nakon toga se sunčaju na travi... Ugodna atmosfera u svakom slučaju.








U blizini se nalazi i Campo del Moro, dio kompleksa kraljevske palače u koji je slobodan ulaz. Radi se o predivnom parku iz kojeg se pruža predivan pogled na kraljevsku palaču. Park je također označen brojnim ulicama, postoje i jezerca, kuće za odmor i kuće za "lugare", odnosno ljude koji su bili zaduženi za održavanje parka koji je povezan sa palačom.











Petak navečer poslužio je za jedinstveni križni put koji je bio postavljen u blizini Plaze de Cibeles, odakle ga je Papa vodio. Mi smo našli mjesto uz video zid, jer je tako mnogo lakše pratiti događanja. Postaje križnog puta donesene su iz raznih djelova Španjolske, te tako odražavaju poznatu pasionsku baštinu Španjolske, a križ su nosili mladi iz raznih dijelova svijeta - Iraka, Albanije, Somalije, te mladi sa poteškoćama u razvoju , bivši ovisnici. Radi se o mudrom potezu, jer je tako Crkva prikazana kao Crkva svih ljudi, a križni put poistovjećen sa brojnim ljudskim teškoćama, i učinjen ljudskim životnim putem, a ne nečim dalekim i mističnim.

Cijeli SDM mjesto je fantastične energije i simpatičnih ljudi, otvorenih za upoznavanje i druženje. Jedno od ljepših sjećanja je susret sa grupom iz Andaluzije, koja, kao i ostatak ljudi, Hrvatsku vezuje uz Šukera. Pokušali smo se raspitati o nekom flamenco baru, na što su 4 djevojke spontano zaplesale i zapjevale ispred Atoche, a muškarac ih je pratio ritmom. Sreli smo i brojne mlade hrvatskih korijena, koji znaju malo ili nimalo jezika, ali im je bilo drago susresti se sa ljudima iz svoje domovine.




Večer smo proveli u predivnom kafiću malo dalje od Puerta del Sol, na Plaza del Angel. U blizini se nalazi i poznati Cafe Central u kojem se izvodi jazz , ali smo se odlučili za manje i mirnije mjesto. Uz piće se poslužuju i poznati tapasi, tako da smo dobili sjajne sendviče sa tunjevinom, raznim namazima i povrćem, a sljedećeg dana slavnu paellu, koja zapravo i nije ništa posebno.

Subota je bila predviđena za bdijenje s Papom i spavanje na aerodromu, pa smo morali spremiti sve nužne stvari u ruksake koji nisu nužno predviđeni za to, a i cijeli dan hodati s tim po gradu. Da bismo posjetili lokacije svih vrsta, krenuli smo prema Santiago Bernabeu, jednom od najvećih i najbolje opremljenih stadiona u Europi. Iako sam poznat kao potpuni nepoznavatelj nogometa, posjet stadionu bio je prilično interesantan, što zbog veličine stadiona, što zbog mog upoznavanja sa elementarnom povješću nogometa, a i fantastične trofejne dvorane. Čak smo naišli i na jedan trofej sa prijateljskog kupa na kojem je sudjelovao i Hajduk iz Splita :-) Naravno, moguće je doći do terena, vip loža sa fantastičnim sjedalima, prostora za igrače i svlačionice, te dvorane za press konferenciju. Pitam se kako će se igrači Dinama provesti na stadionu :-)






Dolazak na aerodrom bio je sasvim u redu, jer niti na jednom dijelu puta nije bilo gužve. Ipak, organizacija na samom aerodromu Cuatro Vientos bila je upitna. Na bdijenje s Papom iz nepoznatih razloga nismo bili pušteni, a oko 9 navečer se digla velika oluja tako da su nas neki dobri ljudi primili u svoj haustor. Oko 11 smo konačno bili pušteni na aerodrom i smješteni u velike šatore sa 50-ak Talijana, koji nisu pokušavali biti prijateljski raspoloženi. Prvo su nas pokušali otjerati, zatim postaviti svoje vreće preko naših, a na kraju im nije preostalo ništa drugo nego da nas teroriziraju raznim pumpama koje su netrpljivo škripale.



Na aerodromu smo dobili prilično dobro spremljene lunch pakete, ali organizatori nisu postavili niti jedan koš za smeće, a na misi je prisustvovalo 2 milijuna ljudi. (ili ja koševe nisam vidio) Sanitarni čvorovi su bili u već tradicionalno očajnom stanju, a u redu za wc se čekalo i po dva sata,što baš nije praktično rješenje. Čitav aerodrom je bio pun smeća, a ljudi su se šetali u krajnje oskudnim opravama, ležali u vrećama i na šatorima te se na sve moguće načine pokušali zaštiti od vrućine. Papa je na aerodrom stigao i prije kako bi se mogao provozati u papamobilu kraj svih polja na aerodromu, u znak zahvale mladima , od kojih su mnogi spavali i na kiši i oluji . Propovijed je nažalost bila na španjolskom , ali se tekst može naći na internetu.

Povratak do Aranjueza se odužio zbog ogromnih gužvi u javnom prijevozu, ali i našeg odugovlačenja. Večer smo iskoristili za posljednji izlazak u sjajan pub uz Plazu Mayor. Pub nosi ime "Ulysses" , na jednom kraju se gleda nogomet, a na drugom je mirnija atmosfera uz sjajnu glazbu, mnoštvo knjiga i citata Jamesa Joyca na zidovima.

Naposljetku, čekala nas je ravna cesta, 2 220 km i 35 sati vožnje do Zagreba. Putovanje na SDM bilo je predivno iskustvo iz svakog aspekta - i smatram da sam odradio sve - upoznao nove i sjajne ljude, prilično dobro razgledao Baskiju i Madrid (ali to ne znači da nema još mnogo toga za vidjeti) i prisustvovao svim glavnim događajima susreta.

Sav put se isplatio :-) Neko dulje vrijeme bit ću "ulogoren" u Zagrebu, a na zimu - Berlin ;-)


Post je objavljen 28.08.2011. u 16:48 sati.