Ljeto si je uzelo maha. Vrijeme je početkom srpnja uzelo dobar niski start, pa iz prvog pokušaja pogodilo točno u sridu vrtoglave prolaznosti od koje boli glava. Odredište: neprežaljeni dani koji su se mogli bolje iskoristiti. Kao i svake godine.
Što trebam učiniti da bih zaista bila zadovoljna s napravljenim? Jesam li trebala pročitati onih petnaestak knjiga za kojih nijedna dokolica nije dovoljno sablasno zatupljujuća? Početi vježbati? Učiti japanski? Napokon spremati ispite na vrijeme? Stavivši na stranu sve ono što sam mogla pročitati, napraviti, spremiti i riješiti, nakratko sam se ponadala da ću ovo ljeto moći izvuči iz dugogodišnje malodušnosti.
Zimus sam shvatila da zadnjih pet godina, recimo od kraja srednje škole, ni jednu godinu ne mogu istaknuti kao bolju ili goru po pitajbogakojem emocionalnom kriteriju.
Usprkos svim promjena zadnje dvije godine i dalje se osjećam kao hrčak koji vrti svoj kotač. Greške su jednake kao i u vrijeme loše glazbe i grozne odjeće koju sam nosila. A i glavu sam nosila nekako ponosnije i uspravnije. Sve se činilo nepredvidljivo i moguće. U kojem trenutku se raspršilo? A svi govore o nekom odrastanju. Tko to odrasta? Kako se osjećao za vrijeme tog procesa?
Dnevnike sam prestala pisati oko petnaeste godine. S dvadeset sam ih našla. Za iduće šetnje sa psom, bacila sam ih u zrinjevački koš za smeće. Na povratku kući, u isti koš sam bacila pseći izmet. To je bila neka vrsta lokota. I uvažavanje bontona u parku. I odgovor na vlastitu slabost da ću se možda za sat-dva vratiti po njih. I odgovor na nekadašnja piskaranja. Tako su ostali zagubljeni i zadnji tragovi nekog mogućeg odrastanja...koje je bilo jednako patetično kao i ova rečenica. To je ključni razlog zašto mu okrećem leđa i tvrdim da nisam ništa naučila iz njega.
Zato živjeli novi (već sad stari) mediji. Ukoliko se dogodi taj trenutak...tu je tipka delete...nakon koje sve može nestati, i ostati (neutralno) mirisno kao u trenutku kad je pisano/čitano/možda jednom izgubljeno.
Post je objavljen 28.08.2011. u 13:56 sati.