„Agencije za ocjenjivanje kreditne sposobnosti plaćaju one iste institucije koje pakiraju i prodaju vrijednosne papire što ih agencije ocjenjuju. Ako se nekoj investicijskoj banci ne sviđa ocjena, ona za nju ne mora platiti. A čak i ako joj se ocjena svidi, ona je plaća tek poslije prodaje vrijednosnog papira. Razumijete? To je kao da filmski studiji unajmljuju filmske kritičare kako bi pogledali njihove filmove, a plaćaju ih samo u slučaju da kritike budu dovoljno dobre i privuku veliki broj ljudi koji će pogledati film.“ (Robert Reich, ekonomist i ministar rada u Clintonovoj vladi, u svom blogu)
"Dok gledamo televiziju i vijesti, konstantno nas pumpaju užasima: poplave, SIDA, pa ubojstva... Onda idu reklame, kupi novi auto, kupi Colgate... Ako ti smrdi iz usta, nitko neće pričat s tobom, ako imaš prišteve, nećeš ništa jebat... Jednostavno, to je kampanja utjerivanja straha i potrebe za potrošnjom. Mislim da se sve bazira na tome, to je zamisao – isprepadaj ih pa će kupovat.“ (Marilyn Manson u dokumentarcu „Bowling for Columbine“)
23. srpnja 1967. godine u 12. ulici u Detroitu, nakon policijske racije u jednoj „slijepoj svinji“ (kafiću bez dozvole za rad) u srcu crnačkoga geta, izbili su građanski neredi. Tijekom tih pet dana nasilja, kojeg je na kraju morala ugušiti vojska i to mitraljezima i tenkovima, ubijene su 43 osobe, više od 7000 ih je uhićeno dok je skoro 3000 nekretnina opljačkano i spaljeno. Uzrok takvog divljanja je bila jedna stara crnačka zamjerka Rooseveltovom New Deal-u, koji je crnce, u maniri fetivog gentlemana s američkog Juga, držao običnom pokretnom imovinom. Dok je, prema New Deal-u, bijelom stanovništvu nakon Velike krize bilo omogućeno dizanje državno subvencioniranih i vrlo povoljnih kredita za kuću sa fiksnom kamatom na dugi period, crnce se smatralo kreditno nesposobnima. Dapače, na planovima gradova crnački su kvartovi bojani jednom drugom najdražom bojom bijelih gospodara američkog kontinenta – crvenom, što je značilo da „Fannie May“ tu neće davati državne poticaje za stanogradnju. Budući da je u pitanju Detroit, svakome je jasno da je, kroz prizmu saveznih programa za etabliranje kućevlasničke demokracije, plan toga grada u njudilovskim vremenima, a i kasnije, podsjećao na šahovnicu. No, nakon trideset i kusur godina udaranja nultog kreditnog ritma od strane rase koja za ritam osjećaja baš i nema, crncima je jednostavno dokurčilo. Izbijanje nemira u Detroitu bila je jasna poruka vlastima da će nešto ipak morati mijenjati. Kako je zakonske odredbe, za razliku od predrasuda, puno lakše promijeniti, crnci (a i ostale „manjinske skupine“) će morati pričekati barem još dodatnih trideset i kusur godina da i najsiromašnija „braća“ počnu živjeti svoj kućevlasnički američki san. Jačanje struja monetarizma na valu navodnih neuspjeha socijalne države uz deregulaciju koju su, prema savjetima jedne skupine ekonomskih teoretičara i suosjećajnih ljudi iz Sustava banaka za federalne rezerve, sistematično provodile vlade Ronalda Reagana, Clintona i Busha mlađega, će konačno ukloniti onu strukturu koja ni New Deal-om, ni u vremenu nakon drugog svjetskog rata nije pružila ruku. Da, država će se izmaknuti u stranu i prepustiti kreditno nesposobne nevidljivoj, ali racionalnoj ruci tržišta... Ovaj broj „ST-ćanistike“ samo je djelomično inspiriran recentnim šokom koji trese Hrvate, a vezan je uz tečaj „švicarca“. „Ko vas jebe, dragi potrošači“, reći ćemo mi u redakciji onako žovijalno i pomalo zadojeni vanserijskim dokumentarcima britanskog autora Adama Curtisa, „ugovor je ugovor.“ Nismo, međutim, bez razumijevanja jer egzistencija danas i više je nego čudnovata stvar, super nam je ta obrnuta evolucija od „mislim, dakle jesam“ do „kreditno sam nesposoban, dakle šta sam?“. Ali takvo razmišljanje baca na vrtoglavicu i zato, dok čekamo da se skupi dovoljan broj ljudi koji će van „škvare“ shvatit razmjere ovog ludila, pomolimo se dragom Bogu da jedno jutro, na jednoj burzi, jednom brokeru ne padne na pamet ideja o novom, uzbudljivom financijskom derivatu...
Još su 70-ih godina prošlog stoljeća matematičari Myron Scholes i njegov kolega Fisher Black osmislili tzv. izvornu teoriju vrednovanja opcija (opcije su jedan oblik financijskih derivata ili terminskih ugovora koji se veže uz dionice). Terminski ugovori, kolikogod to zakučasto zvučalo, uopće nisu bili novost, njima su se već i puno prije Scholesa i Blacka koristili ratari kako bi se osigurali – čovjeku koji sije najvažnija je cijena koju će njegov proizvod jednog dana postići, pa kako bi se zaštitio od varljivog tržišta, a i prirodnih elemenata, on može u doba sjetve potpisati terminski ugovor s trgovcem prema kojemu se trgovac obvezuje kupiti njegov urod kad se nađe na tržištu i to po cijeni koju su dogovorili u vrijeme sjetve. Ako je tržišna cijena kukuruza na dan isporuke niža, farmer je zaštićen. Trgovac se, naravno, nada da će tržišna cijena kukuruza na dan isporuke biti viša od očekivane čime bi on ostvario zaradu. Demontiramo li, međutim, Scholesovu i Blackovu teoriju vrednovanja opcija dolazimo do toga da cijena opcije za razliku od kukuruza u prethodnom primjeru ovisi o trenutnoj tržišnoj cijeni dionice, dogovorenoj budućoj cijeni po kojoj je moguće aktivirati opciju, roku trajanja opcije, bezrizičnoj stopi prinosa u cjelokupnom gospodarstvu i (a ovo je ključna varijabla) očekivanoj godišnjoj nestabilnosti dionice, tj. fluktuaciji cijene dionice od vremena kupnje do isteka trajanja opcije – vrijedi li neka dionica danas 100 dolara, a ja mislim da bi u budućnosti mogla vrijediti više (npr. 200 dolara za godinu dana), ne bi bilo loše imati mogućnost (opciju) kupiti tu istu dionicu za 150 dolara. Ako sam dobro predvidio razvoj događaja, zaradit ću. Ako ne... Pa, radi se tek o opciji, zato je svejedno. Jedini je trošak cijena opcije koju ubire prodavatelj, a najvažnije je pitanje koliko će sama dionica iznositi. Hmmmm... Ukoliko vam ništa nije jasno, recimo samo da je Scholesova i Blackova teorija, zapravo, model rizika koji se u svojoj osnovi povodi za jednom vrlo čudnom pretpostavkom (često provlačenom po doktrinama Miltona Friedmana, Ludwiga von Misesa i ostale monetarističke žgadije zagovornika državne deregulacije tržišta), a to je da su tržišta dovoljno savršena i dovoljno velika tako da potezi pojedinih trgovaca ne mogu utjecati na cijene i da se, a ovo je ključno, tržišta i igrači na tržištima ponašaju racionalno. Otpišemo li prvi dio pretpostavke kao i ne baš nelogično tumačenje zakona velikih brojeva, za onaj drugi dio možemo se s pravom zapitati – koliko se racionalno ponaša vrhunska pička, koja se od nasrtaja seksualno izgladnjelog, čiravog i pijanog srednjoškolca, brani dubokim dekolteom i raširenim nogama? U svakom slučaju, Scholes i Black su, uz pridruženog kolegu Mertona, nastavili na tim istim počelima razvijati svoj model rizika i u narednih dvadesetak godina. Blacka je u međuvremenu odnio rak, a Scholes i Merton su 1997. godine, u osvit jedne od najvećih kriza azijskog tržišta uzrokovane racionalnim mešetarenjem financijskim derivatima, dobili Nobelovu nagradu za ekonomiju...
Modeli vrednovanja rizika Fishera Blacka, Myrona Scholesa i Roberta Mertona tijekom dvadeset i kusur zadnjih godina prošloga stoljeća omogućili su bankama i financijskim institucijama da tradicionalnu opreznost u izdavanju kredita proglase zastarjelom. Uz odgovarajuće financijske derivate kojima se osiguravalo raspršenje rizika, bonusima i zaradi samo je nebo bila granica. Međutim, jedna inovacija u području financijskih derivata, a to su tzv. CDS-ovi ili „credit default swap-ovi“, pokazat će se ključna za brutalnu koncentraciju zarade u najmoćnijim njujorškim bankama. Dobro, dobro, njujorške banke su i puno puta prije toga brutalno koncentrirale zaradu, ali ovaj put to će napraviti bez izazivanja rata i naftnih šokova, izdavanjem visokorizičnih hipotekarnih kredita s promjenjivim kamatnim stopama s tom razlikom što će im CDS-ovi (uz još neke financijske smicalice) dati dovoljno sigurnosti da se postave u jedinstven položaj posrednika između crnački i kreditno rizičnog Tyrella iz Detroita s jedne strane, te općinskog fonda u nekom malom norveškom gradiću na dnu fjorda s druge strane. Da bismo razumjeli kako jedan običan američki crnjo može biti odgovoran za proračunski minus u Saltsjoebadenu, da bismo razumjeli kako se kriza hipotekarnih kredita iz Amerike zakotrljala cijelim svijetom, trebamo pojasniti princip funkcioniranja ugovora o razmjeni kreditnog rizika ili CDS.
Blythe Sally Jess Masters je do 2007. godine i izbijanja krize s hipotekarnim kreditima radila kao šefica ureda za globalni kreditni portfelj te kreditnu politiku i strategiju u banci J.P. Morgan & Chase. Danas sjedi u nadzornom odboru Udruženja financijskih tržišta, a član je i jedne njujorške zaklade za borbu protiv raka dojke te Nacionalnog instituta za folklorne plesove, sa svojom obitelji živi u New Yorku, a od hobija joj je najdraže jahanje. Ono po čemu će, barem u svijetu visokih financija, ostati poznata su ugovori o razmjeni kreditnih rizika ili (i isključivo ovako dalje u tekstu) CDS-ovi, koji su čedo njezinog kreativnog napora. Da su se godine studiranja na Trinity College-u u Cambridge-u, kao i višekratna odrađivanja pripravničkog staža za vrijeme studija baš u banci J.P. Morgan & Chase, itekako isplatile za nju samu, kao i za J.P. Morgan & Chase, pokazalo se kad je sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća objasnila svojim šefovima kako mogu „imati i ovce i novce“, što u stvarnom svijetu može jedino biti vrlo prljavo. Ona je, dakle, osmislila prve CDS-ove, odnosno financijski derivat koji prividno bankama omogućava da se osiguraju u slučaju nemogućnosti naplate kredita. Osim toga, osmislila je i tzv. obveznice osiguranog duga koje su izdavane za miješani skup imovine i koje su bile vrsta kreditnog derivata, koji se u jednom jedinstvenom instrumentu može otkriti velikom broju kompanija. Te su nove ideje trebale omogućiti bankama da, dok kupuju CDS-ove, odnosno osiguranja za slučaj nemogućnosti naplaćivanja kredita, presele rizik iz svojih bilanci i udruže svoje kredite te ih preprodaju u obliku vrijednosnih papira (obveznica). Ukratko, američke su se banke od tradicionalnog izdavanja kredita prebacile na trgovinu kreditima, tj. trgovinu dugom...
Pa, ajmo na dva dijametralno suprotna primjera u dvije dijametralno suprotne stvarnosti vidjeti kako to s CDS-om funkcionira: recimo da Željko K uzme od Splitske banke kredit od 15 miljuna kuna na 15 godina za gradnju na vrhu Marjana najvećega Crista Redentora na svijetu, većega od onog u Riu i od katoličke vjere zajedno. Splitska banka je s jedne strane odvagala estetski tumor na vizuri Splita kakav će izrasti gradnjom Kristova kipa, te Željkovu personu suvlasnika Narodnog trgovačkog lanca i uspješnog „čovika iz branše“ s druge strane. I kako građanskom ukusu i pristojnosti ipak mora pretpostaviti poslovnu bilancu, zaključila je da kredit definitivno može odobriti. Kredit će, doduše, odobriti, ali uz jedan sitan detalj o kojemu Željko ne mora ama baš ništa znati – to neoliberalno tržište isto je malo ćudljivo, danas jesi, sutra nisi i zato možda ne bi bilo loše stvoriti sebi neko zaleđe, jer tko zna kako će to sve izgledati za desetak godina. Čim se potpišu papiri i čim odobreni zajam legne na Željkov račun, Splitska banka taj isti kredit „osigurava“, bolje reći preprodaje po nižoj cijeni, Hrvatskom mirovinskom fondu u obliku ugovora o razmjeni kreditnog rizika ili CDS-a. E sad, mirovinski fond (koji o neoliberalnom tržištu misli jednako kao i banka), kupuje CDS Splitske banke u vrijednosti od 10 miljuna kuna u trajanju od 10 godina – tu nemojte misliti da on banci odmah daje 10 miljuna kuna – zapravo, time se Mirovinski fond obvezuje da će u roku trajanja ugovora uplaćivati Splitskoj banci određene premije i to četiri puta godišnje (kvartalne premije). Na ovom mjestu moramo istaći da CDS-ovi u prosjeku teku u razdoblju od jedne do deset godina, a vrijeme trajanja CDS-a stvar je dogovora ugovaratelja plus tržišnih okolnosti. Osnovno pravilo zbog vezanog rizika na CDS derivate kaže da ukoliko je kredit na osnovu kojega se CDS izdaje sigurniji, CDS će se ugovarati na duže razdoblje. I suprotno tome, što je kredit na osnovu kojega se CDS izdaje rizičniji, CDS će se ugovarati na kraće razdoblje (najkraće na godinu dana). Ostaje nam još samo pitanje kvartalne premije. Kvartalne premije se računaju tako što se godišnji prinos na CDS podijeli sa 4. Godišnji prinos (prinos per annum) se računa prema tzv. baznim puntima gdje jedan bazni punat odgovara točno 0.01%. Recimo da CDS na Željkov kredit za kip Krista na burzi ugovora za razmjenu kreditnih rizika (CDS) ima rejting od 50 baznih punata. To znači da je godišnji prinos na taj CDS 50 * 0.01% = 0.5%. Ovdje moramo reći da burza ugovora za razmjenu kreditnih rizika osim rejtinga CDS-a u baznim puntima (koji je zapravo ocjena kreditne sposobnosti Željkova biznisa uopće i koji se određuje prema nekoliko različitih parametara od kojih je jedan i međubankovna ponudbena kamatna stopa – LIBOR, EURIBOR), ne određuje visinu iznosa CDS-a nego se to, skupa s vremenom trajanja CDS-a prepušta dogovoru i procjenama ugovaratelja (Splitske banke i Mirovinskog fonda u ovom primjeru). Jedino što je u ovim poslima transparentno je nečiji kreditni rejting u baznim puntima – sve drugo ide ispod stola. Dakle, Željko uzima najam, vrh Marjana je uskoro načičkan dizalicama, a Splitska banka uvaljuje Mirovinskom fondu CDS prema Željkovom kreditu. Podsjećamo, iznos CDS-a je 10 miljuna kuna, a trajanje 10 godina uz godišnji prinos od 0.5%, što znači da će tijekom 10 godina, svaka 3 mjeseca Mirovinski fond uplaćivati Splitskoj banci kvartalne (4 puta godišnje) premije od 12.500 kuna (0.005 * 10.000.000/4) čime dobijemo godišnji prinos od 50.000 kuna. Krist se gradio, Željko je uredno otplaćivao kredit, Mirovinski je uredno uplaćivao kvartalne premije i tako je prošlo 10 godina čime je i istekao CDS. Podvučemo li crtu možemo zaključiti da je u svrhu osiguranja Željkovog kredita Mirovinski fond isplatio Splitskoj banci 500.000 kuna. Prevedeno na jezik lokalnih zbivanja – Mirovinski je popušio po miljuna kuna na travestiju od Krista, Splitska banka je zaradila po miljuna kuna bonusa na kredit za travestiju od Krista, zbog kašnjenja mirovina oporba galvanizira javnost pitanjem objave registra branitelja...
Ali, vratimo se mi nešto surovijem realitetu u kojem Željko K upada u jednu financijsku teškoću za drugom. Svjestan da jedino Kristovom pomoći i grčevitom uzurpacijom gradske vlasti može održati sada već trulo poslovno carstvo, odlučuje se za očajnički potez – na vrhu Marjana će napraviti najvećeg Crista Redentora na svijetu, većega od onog u Riu i od katoličke vjere zajedno. Nešto što je do prije godinu-dvije zvučalo kao simpatičan „spin“ i skretanje pažnje, sad se mora pretočiti u djelo, jer sve osim toga običan je „spin“... Splitska banka je s jedne strane odvagala estetski tumor na vizuri Splita kakav će izrasti gradnjom Kristova kipa, a s druge strane Željkovu personu vlasnika ni blizu dovršenog hotela Marjan s polovično nasutom zapadnom obalom. I kako građanskom ukusu i pristojnosti ipak mora pretpostaviti poslovnu bilancu, zaključila je da kredit definitivno može odobriti. Kredit će, doduše, odobriti, ali uz dva sitna detalja od kojih o jednom Željko ne mora ama baš ništa znati – to neoliberalno tržište isto je malo ćudljivo, danas jesi, sutra nisi i zato bi bilo čisto ludilo propustiti ovakvu priliku, jer za desetak godina, ako se ekonomska situacija u gradu poboljša... Banka je odobrila Željku kredit u vrijednosti od 15 miljuna kuna na 15 godina i to s promotivnom kamatnom stopom za prve dvije godine otplate. Dakle, čim su papiri potpisani i čim je odobreni zajam legao na Željkov račun, Splitska banka nudi mogućnost ugovora o razmjeni kreditnog rizika ili CDS nekome tko je voljan „osigurati“, ili bolje, kupiti Željkov dug Splitskoj banci po sniženoj cijeni. E, ali Mirovinski fond je iz prošlog primjera naučio svoju lekciju, sad baš i nije blesav - na burzi ugovora za razmjenu kredita prati očajni kreditni rejting Željkova poslovnog carstva, a kako isti već dugo ne pada ispod 1000 punata, fond nakon čekanja od godine dana odlučuje uzeti CDS Splitske banke u vrijednosti od 10 miljuna kuna, ali ovaj put na nešto kraći rok i to u trajanju od dvije godine. Dakle, uz godišnji prinos od 10% ili 1 miljun kuna, fond započinje s uplatama kvartalnih premija u visini od 250.000 kuna. Prva godina CDS-a prošla je bez potresa, Željko je uredno otplaćivao kredit po promotivnoj stopi, Mirovinski je uredno uplaćivao kvartalne premije. A onda je došla druga godina CDS-a, odnosno prva godina u kojoj će Željko otplaćivati kredit za Kristov kip po novoj, visokoj stopi. I banka i fond su sada samo čekali oće li i kad će puknit... Ovdje ćemo se osvrnuti na dvije mogućnosti: recimo da u drugoj (i zadnjoj) godini isticanja CDS-a, taman nakon što je fond uplatio i šestu kvartalnu premiju, Željko više nije bio sposoban otplaćivati kredit. U tome slučaju fond je banci ukupno uplatio 6 * 250.000 = 1.500.000 kuna (miljon ipo kuna) koje ostaju banci, ali je banka dužna fondu isplatiti ukupnu vrijednost CDS-a, dakle, 10 miljuna kuna. To znači da je banka u minusu od 8 ipo miljuna kuna. No, ako Željko vlaškom žilavošću izdura nekako tu drugu (i zadnju godinu) CDS-a koji je banka sklopila s fondom, i uspije otplatiti dio svog kredita po novoj, visokoj stopi, tada je fond na gubitku od 2 miljuna kuna jer je banci isplatio svih dogovorenih 8 kvartalnih premija (u trajanju od dvije godine), banka je u plusu za isto toliko novca, a CDS se zaključuje i otpisuje. E sad, vratimo se trenutak onom prvom raspletu u kojemu banka ostaje kratka za 8 ipo miljuna kuna i zamislimo da je osim Mirovinskom fondu, Splitska banka prodala CDS na Željkov kredit špekulativno raspoloženima Tedeschiju, Zagrebačkom holdingu i Katoličkoj Crkvi – prema Željkovom kreditnom rejtingu koji iznosi 1000 baznih punata svi ti CDS-ovi nose godišnji prinos od 10% i (primjera i jednostavnosti radi) recimo da su dogovoreni na iznos od 10 miljuna kuna, da traju dvije godine i da su sklopljeni u trenutku kad je krenuo i CDS za Mirovinski fond. To bi značilo da je kredit od 15 miljuna kuna banka „osigurala“ iznosom od 40 miljuna kuna. Da je Željko vlaškom furbarijom izdurao prvu godinu otplate kredita po novoj, visokoj stopi, banka bi od CDS-ova zaradila 12 miljuna kuna. Ali, kako Željko u trenutku uplate šeste kvartalne premije CDS-ova više nije bio sposoban otplaćivati kredit, sad i Mirovinski i Tedeschi i Zagrebački holding i Katolička Crkva (koji su u 24 kvartalne premije ostavili ukupno 6 miljuna kuna) potražuju od Splitske banke 40 miljuna kuna. I na kraju ovih lekcija iz matematike za treći osnovne, na kraju ove vrtoglave spirale posudbi, rizika i njihovih raspršenja u armaturi koja strši iz struka marjanskoga Krista, ali bez sanacije iz proračuna, pojavljuju se velike investicijske banke koje po nešto sniženoj cijeni otkupljuju i Željkov dug, i CDS-ove, i njihovu razliku u bankrotnoj bilanci Splitske banke, organizira se dražba, ali takva u kojoj se s početne cijene nastavlja prema nižoj pa dok netko ne digne ruku, dok sva imovina dužnika ne bude rasprodana za 3% stvarne vrijednosti...
Ako ste dobro razumijeli gornje primjere, onda vam je jasno da je CDS, ili ugovor o razmjeni kreditnog rizika, financijski instrument koji se koristi kako bi se zajmodavac zaštitio u slučaju neplaćanja duga. Ako ste dobro razumjeli gornje primjere, onda vam je jasno kako je taj koncept mogao degenerirati do običnog tiketa za klađenje na tuđu propast. Ako ste dobro razumjeli gornje primjere, onda vam je jasno da je, na krilima državne deregulacije tržišta, broj tiketa za klađenje na tuđu propast bio praktički neograničen. Ako ste dobro razumjeli gornje primjere, onda vam je jasno da to izgleda ko da deset piromana kupuje deset polica osiguranja protiv požara za nečiju kuću. Ako ste dobro razumjeli gornje primjere, onda vam je jasno da u svom tom petljancu itekako mora biti rizika. Ako ste dobro razumjeli gornje primjere, onda vam je jasno da se rizik raspršio samo što više nitko ne zna točno gdje. Ako ste dobro razumjeli gornje primjere, onda postavljate jedno, koliko logično, toliko i usamljeno pitanje: ponaša li se tržište racionalno?
Nakon što je Sustav banaka za federalne rezerve 2000. godine ispuhao Ponzijevu šemu dot-com balona, red je došao i na tržište nekretnina, točnije tržište hipotekarnih kredita, da popuni prazan prostor i digne posrnulo američko gospodarstvo. George Bush mlađi je, zbog nacionalnog interesa da što više ljudi živi u vlastitom domu, potpisao Zakon o kreditnom pologu „Američki san“ koji je trebao olakšati svima onima s niskim primanjima, dakle crnjolama, latinosima i bijelom smeću, uzimanje kredita za kupnju kuće. Na taj način je Vlada poticala i zajmodavce da ne traže baš svu dokumentaciju prilikom odobravanja kredita, a zajmodavci su (poznavajući CDS i druge financijske instrumente iz novog, uzbudljivog područja sekuritizacije) zaključili da je to dobro, jer sad konačno mogu zaraditi i od onih koji novca nemaju – što više drugorazrednih kredita odobre, to je zarada veća. Naravno, pod uvjetom da kamatne stope ostaju niske, da ljudi ne gube posao i da CIJENE NEKRETNINA RASTU. Iako nitko nije mogao garantirati da će se takvi uvjeti dovoljno dugo održati, to izdavatelje drugorazrednih kredita nije ni najmanje brinulo. Dapače, u ozračju agresivne reklamne kampanje i još agresivnijih neovisnih brokera koji su za svaki uvaljeni kredit od banaka dobivali masne provizije, uz drugorazredne kredite s promjenjivom kamatnom stopom, odobravani su i tzv. NINJA krediti što je bila kratica od „no icome, no job or asset“. Kreditne banke (od kojih su mnoge bile kćerinske kompanije najvećih banaka iz Wall Street-a) su shvatile da više ne moraju brinuti hoće li nositelj hipotekarnih kredita moći u idućih nekoliko desetaka godina otplaćivati dug, shvatile su da zarađuju na čistoj količini kredita i njihovoj preprodaji osiguravateljima jerbo...
...sve te drugorazredne kredite s promjenjvom kamatnom stopom, NINJA kredite i slične su komercijalne banke koje su ih izdavale stavljale u pakete (mortgage pools) s određenim brojem prvorazrednih hipotekarnih kredita (na taj su način umjetno smanjivale rizik od neplaćanja). Te kreditne pakete su onda otkupljivale velike investicijske banke iz Wall Street-a, koje su ih pretvarale u obveznice, a onda su te obveznice ili MBS-ove preko burze obveznica prodavale domaćim i stranim ulagačima, što je značilo da su ih mogli kupiti i američki državni mirovinski fondovi, i mirovinski fondovi bilo gdje u svijetu, i zdravstveni fondovi bilo gdje u svijetu, i korporacije, i firme, i investicijske banke bilo gdje u svijetu, pa čak i općinske vlasti nekih vukojebina u arktičkome krugu – tako se npr. dogodilo da su četiri norveška grada uložila oko 120 miljuna dolara u te obveznice koje su imale pokriće u drugorazrednim hipotekarnim kreditima. Znači li to da Tyrell iz Detroita, koji ne može otplaćivati ni kredit za kuću, sada plaća prinos na obveznicu koju su kupili tamo neki Norvežani? Znači li to da taj isti Tyrell, koji vjerojatno ne radi ništa i koji možda prima nekakvu socijalnu naknadu, plaća prinos za tamo neki mirovinski fond u Italiji? Da. Samo, tko bi bio toliko lud da ulaže u tako nešto? Nitko, naravno. Što znači da nisu znali što kupuju. Da bi npr. neki mirovinski fond uopće mogao kupiti obveznicu, ta obveznica mora imati najveću ocjenu kreditnog rejtinga ili AAA, što opet znači da je sigurna i da će nositi siguran prinos. Pa sad, kako obveznica koja pokriva hrpu hipotekarnih kredita, od kojih je dobar dio drugorazredni, može dobiti najvišu ocjenu? Kako obveznica, čiju je vjerodostojnost praktički nemoguće provjeriti (jer ne možete zbog jedne obveznice na teren poslati tisuću kontrolora da ispita kreditnu sposobnost svih zajmoprimaca), može dobiti najvišu ocjenu? Može. Ako dobro fudraš firme koje se bave ocjenjivanjem kreditnog rejtinga. Postoje tri takve firme, sve su američke, drže svjetski monopol, a plaćaju ih isti oni koji su izdavali takve obveznice. A čim obveznice (kakve god bile) dobiju ocjenu AAA, mogu se prodati za velike novce. Kada svom tom hipotekarno-obvezničkom bućkurišu pridodate CDS-ove (interno kupovane i prodavane na relacijama najvećih američkih banaka i osiguravajućih kuća) zahvaljujući čijoj se slobodnoj formi ovo dobrim dijelom i događalo, i čija je ukupna vrijednost 2007. godine (u trenutku pucanja balona) procjenjena na oko 62 trilijuna dolara, nije ništa čudno što kad je puklo, je puklo globalno. Oni koji su kupovali CDS-ove na pakete hipotekarnih kredita, jednostavno su se kladili da će se ti krediti masovno prestati otplaćivati, oni koji su CDS-ove prodavali, kladili su se da se to neće dogoditi. Ali u tom brutalno kompliciranom gropu oklada čudovišnih razmjera, nitko na financijskom tržištu nije mogao biti siguran ni u tuđu, ni u svoju poziciju. Ili zar baš nitko?
Iza svega ostali su prah i pepeo sanacije iz džepa poreznih obveznika, festivali „nizozemskih“ dražbi, satrano tržište nekretnina i građevinska industrija, resetirani pripadnici manjinskih skupina minus njihovi američki snovi, tu i tamo svijetom opustošeni općinski i mirovinski fondovi, čudni tokovi novca i od njih nepodnošljiva lakoća globalizacije...
Post je objavljen 26.08.2011. u 03:46 sati.