Marketing
Je li kavalirstvo mrtvo? (Dio 2 - Modernizam)
U prošlom dijelu sam pisao o počecima kavalirstva i jednom od najpoznatijih primjera iz ne-tako-daleke povijesti. Iako je taj čin kavalirstva bio popraćen zvižducima i podrugivanjem tadašnjeg pokreta sufražetkinja, od kojih su neke tvrdile da im to ne treba, a neke da je to jednostavno dužnost muškarca, a ne nešto posebno, javnost ih je popljuvala. New York Times je poslije nesreće imao nekoliko naslovnica tipa "Skandalozno sramoćenje žrtava Titanica". Većina javnosti se usprotivila blaćenju kavalirstva, te je podignut sljedeći spomenik u jednom parku u Washingtonu:
I tako je završila jedna od tužnih priča 20. stoljeća.
100 godina kasnije, negdje u zapadnom svijetu...
Danas je jednako tipično vidjeti žene kako se žale na manjak kavalirstva, kao i žene koje se žale na višak kavalirstva. Muškarci, kada bi ih zaustavili na ulici i pitali kakve kavalirske stvari rade svakog dana, morali bi se dobro zamisliti. Za većinu je kavalirstvo postala nekakva riječ koju svi znaju i citiraju, ali nikoga baš ne zanima što ona sadržava. Pa začuđujuće, i u današnjem društvu i dalje postoji dosta kavalirstva, no ono je postalo ne-osobno i u krizi. Umjesto moralno relevantne stvari, svakim trenutkom postaje sve više nekakva tričarija kojom se ljudi nabacuju.
Da bi vidjeli koji su problemi s kavalirstvom u modernom dobu, moramo se vratiti na početak. Kavalirstvo počiva na sljedećim pretpostavkama:
1. Moralno odobravanje je logičan rezultat kavalirstva. U najboljem slučaju odmah, a u najgorem pred Božjim sudom, čin kavalirstva je nešto što će drugi odobravati i slaviti. Budući da je skromnost također jedna od vrlina kavalirstva, vitez se ne bi smio umisliti, no razumno očekuje pohvale za svoja dobra djela, a ne poniženje.
2. Kavalirstvo dolazi iz pozicije snage. Vitezovi su bili najjači ratnici starog doba i visokog društveno-ekonomskog statusa. Da su htjeli, mogli su živjeti prilično zle živote (neki i jesu, naravno). Njegov plemeniti čin je graciozan zbog njegove stvarne sposobnosti da učini drugačije. U temelju kavalirstva leži pretpostavka da jaki pomažu, a ne dominiraju slabijima - i da iako mogu drugačije, daruju pomoć, milost i poštovanje. Društvo gdje snažni tiraniziraju slabe je rugoba (primjer: Afganistan, Sudan).
Istodobno, nemojmo miješati pojmove "vitez" i "kavalir". Vitezovi nisu činili više od 1% populacije i nisu sami po sebi slijedili nikakav moralni kod (pogotovo ne o odnosu prema ženama), dok je kavalirstvo bilo rašireno u gotovo cijelom društvu.
3. Primatelji kavalirstva zaslužuju to svojim moralnim osobinama. Oni kojima vitez pomaže su pošteni, moralno čisti, i vjerni. Sa svojim djelima kavalirstva, teži pomoći njima i dobiti njihovo odobravanje zato što smatra da su svojom skromnošću i moralnošću iznad njega. Ako se za njih žrtvuje, osjeća se kao da se žrtvovao za nešto što je bilo vrijedno braniti.
Sve 3 pretpostavke su danas pogažene.
Kod prve, kavalirstvo više nema društveni status koji je nekada imalo. U najboljem slučaju, stari akt kavalirstva bi danas bio protumačen kao dosadan. U najgorem slučaju, bio bi ismijan kao "slabić", "mekušac" ili čak "manipulator". Da bi kavalirstvo danas imalo pozitivan efekt, potrebne su vrlo specifične osobe u specifičnim okolnostima, što se rijetko događa.
Druga stavka je riješena time što su ostvarena prava koja su razni pokreti gurali kroz 20. stoljeće.Čujemo optužbe o "staklenom stropu" s kojim se žene suočavaju na radnim mjestima, ali to je manje više to*. Kavalirstvo je ili legalizirano u obvezu ili nestalo. Po svim zakonima i ljudskim pravima, oba spola su konačno izjednačena, dapače ponegdje postoji i pozitivna diskrimacija, kao u slučaju razvoda, alimentacije i dodjele skrbništva nad djetetom. (Nekoliko inspirativnih priča i pričica o toj temi)
* = barem u zapadnim zemljama, uključujući i našu
E sad, nemojte krivo shvatiti zamjerke liberalizaciji i feminizmu. Apsolutno sam za to da žena sama odlučuje hoće li i što raditi, hoće li i koliko imati djece, hoće li se udavati i za koga, itd. Ali sve ove društvene promjene su, u činjenju spolova jednakim, istovremeno učinile kavalirstvo nepotrebnim. Onog trenutka kada se kavalirstvo pretvorilo u obvezu, izgubilo je svoj "slobodni" dio. Prava su se izravnala, a s njima i obveze.
Treća stavka je potonula najdublje. S transparetnošću o odnosima između spolova, više nema mjesta romansiranim iluzijama. Mediji, istraživanja, blogovi, svi pršte od otkrivenih nezgodnih detalja. Već i sama činjenica da ubojice dobivaju ljubavna pisma bi trebala biti alarm svakome tko se premišlja ima li ljepši spol neku urođenu osobinu kojom zaslužuje da mu pridrži vrata. Negdje na putu emancipacije, zauvijek je izgubljena "ženska mistika". Ne mogu se sjetiti da poznajem neku koja bi odgovarala opisu pod 3. Ako i bi, ne bih se zavaravao da je to jer je žena, već jer je čovjek.
Gdje to danas ostavlja kavalirstvo? Negdje između čudnovatosti i izolirane pojave. Jednog kontrastnog manevra u arsenalu Igre, ako se primjeni na način koji odgovara modernim okolnostima (tip: 1 kretenski čin + 1 kavalirski čin > 3 kavalirska čina). Zanimljivosti o kojoj se može pričati s prijateljima. I to je to. Netko bi pomislio da će u odsustvu kavalirstva biti seksualno pogodno biti jedan od rijetkih preostalih, ali manjak je samo odraz potražnje. Da je to donosilo pluseve, do manjka ne bi ni došlo.
Na pogrebu kavalirstva ne treba biti nikakve gorčine. Imalo je svoje doba, i to doba je prošlo. Ipak, vjerujem da bi se muškarci s Titanica zaprepastili da im je netko rekao koliko će malo vremena trebati da se izgube ideali za koje su dali živote.
Post je objavljen 25.08.2011. u 19:14 sati.