U jednu ruku lijepo je vidjeti da se nisi puno promijenio u posljednjih nekoliko godina. U drugu, shvatiš da je izostanak promjene vezan za (ne)radne navike pa se snuždiš. Ili, u mom slučaju, slegneš ramenima i nastaviš dalje biti nepromijenjen. :P
Ergo, kako bih trenutno trebao biti zabavljen parazitima i njihovom fascinantnom biologijom (hint; ako je tko i sumnjao, evo potvrde: ovo JEST sarkazam), a nisam, možete i shvatiti da nešto (ni)je u redu. Dosljedan samome sebi, (više ili manje) vješto izbjegavam obveze (obvezu?). Nije da ne učim, učim, ali da bi moglo i brže, moglo bi. Btw, čini mi se da opet zlostavljam zarez, ali jbga, who gives a fuck u ovim danima sveopće nepismenosti?
Anyway, paraziti. Kao što sam već imao nekoliko puta priliku napomenuti svome svekolikom čitateljskom korpusu, mislio sam da su alge najdosadniji dio biologije. I was wrong. Paraziti su ponosno svrgnuli kraljevanje tih prokletih zelenih, smeđih i crvenih mrvica života s njihovog zasluženog mjesta i postavili sebe na vrh liste najdosadnijih i najnepotrebnijih stvari koje morah učiti, EVER! I nije ni čudo, stoga, da se mučim održati koncentraciju. Isto kao da vas netko bode užarenim iglama, a vi se trudite zapamtiti gdje vas je sve probo te pokušati predvidjeti gdje će vas sljedeće ubosti. Ako ste slučajno mazohist, povlačim usporedbu jer u tom slučaju nema smisla i ne dočarava moju patnju.
Lascivno je vruće. Kažem „lascivno“ jer sam prisiljen skinuti svaki suvišni komad odjeće sa sebe i defilirati stanom odjeven samo u ono što mi je majka priroda podarila u trenutku kada se mater mea trudila istisnuti me iz rodnog kanala + minimalna količina tkanine koja pokriva (više-manje) vitalne/ključne dijelove, tako da poslije ne moram dezinficirati svaku s(i?)jednu površinu. Ah, taj vražji refleks jata...
I tako. Topim se. Bilo bi lijepo kada bi se salo topilo. No dobro, činjenica da ću iznojiti i osamsto litara vode pomaže brojci na vagi, hihihihi. No to je veoma sporedno.
Dakle, zabavio sam se postovima iz osmog mjeseca 2008. godine i otkrio uznemiravajuću paralelu s današnjim danom. Same shit, almost the same subject. Tamo sam uspješno izbjegavao učenje beskralježnjaka, ovdje još uspješnije bježim od učenja parazita. Razlike praktički i nema. I jedno i drugo nema kralježnicu, podjebava me i smije mi se histerično-bezobraznim smijehom koji osigurava još koji tjedan akademske patnje. Kako život zna biti humorističan, evo gle kako umirem od smijeha... *sarkazam*
Budući da ću i ove godine dočekati rođendan u inostranstvu (jer vjerujem da bi Dubrovnik trebao opet biti republika, a ja strani državljanin u Zagrebu, hahahahahahahaha), određene individue su se požurile izdarivati me i riješiti me se do sljedeće godine. Iako me pomalo zabrinjava činjenica da imam (još malo pa) 24 godine, a da se svi osjećaju dužnim darivati me za rođendan kao da mi je 5, spretno sam zaobišao tu anomaliju i spremio utržak u novčanik. Najveći problem sada je odlučiti što s novcem. Mislim da ću ga iskoristiti za nešto korisno. Poput bicikla. Po doktoričinim naredbama. Kao što sam vam rekao, preporučena terapija za moju početnu gonartrozu je kupnja bicikla i vožnja. Eto, isto kao što rekoh, šteta što ne ide preko HZZO-a... Nevermind. Mislim da će nekih 800 kn biti dobar start. Tata je rekao da će možda uspjeti pomoći u nabavci nekakvog dvokotačnog međunožnog gurkala (u prijevodu, sigurno će namiriti razliku, tim više što će mojih 800kn kapare biti predivna vijest njemu i njegovom novčaniku, ehehehehehehehe). Našao sam i jednog, predivnog, ali fali mi još okrugo 1100kn... Bit će, valjda... :D Do tad imam Ulfuzinog Srećka za jahati. Dok se ona ne vrati u metropolu i zatraži ga natrag...
Anyway, idem provjeriti je li mi se vratila želja za učenjem onih đavoljih stvorenja... Servus
Post je objavljen 24.08.2011. u 13:51 sati.