Da malo budem u duhu Ćire Blaževića, pretendirao sam ovoga ljeta da svašta nešta pročitam. To mi je uvijek ljetna shema. Puno ću čitati i puno ću učiti. I puno ću piti. I ludovat ću. Ta nesretni spoj mi je 2004. početkom kolovoza uvalio upalu pluća. Imam par tih životnih točaka kada mi se život okrenuo za 180 stupnjeva i uzrokovao neke bolne životne promjene. No dobro, sad sam živ i relativno zdrav sad. Ovoga ljeta barem ne trebam učiti. Napisao sam jučer u skici post o birokratskim pretumbacijama koji sam trenutno izložen, ali nije mi se dalo postati. Napisao sam također jedan bijesni post za fanfo.org o Bozaniću i njegovim optužbama koje uglavnom glase "imate stav, mislite svojom glavom, protiv ste pape i mene, niste katolik", ali zbog količine gnjeva s kojim sam post pisao, odlučio sam svijet osloboditi toga sastavka usmjerenog protiv našeg najdražeg nadbiskupa. Uglavnom već dugo nisam toliko toga napisao, a da nisam objavio. Imam još barem pet započetih postova o svemu i svačemu, ali jednostavno ne ide.
Fasciniram sam činjenicom da mirno sjedenje ispred monitora, bez nekih naglih pokreta ili uobičajnog muvanja na stolcu kada muzika svira (a ja razvaljujem stolac svojim ritmičkim muvanjem), svejedno mi je čelo puno znoja, kao da sam pirotehničar. Posudio sam među ostalim "Homo sacer" Giorgia Agambena, Kopićev prijevod, ali nečitljiva mi je knjiga. Nije uopće velika, nema ni 200 stranica, jednostavno mi ne ide. Kako sam čuo za Kopića na Nemanjinom blogu, relativno sam dosta toga posudio što je Kopić prevodio, ne slažem s Kopićem, ali genijalno mi prevodi, čitam mu pobožno kolumnu kod braće Srba na pescanik.net, imam knjigu još tri tjedna na posudbi, probat ću, ali me ne ide i ne ide. A čitao sam svašta u životu.
Sve drugo što sam posudio i kupio, to mi ide dobro. U KS-u za po 10 kn prodaju zanimljive knjižice, pa sam se nešto raspištoljio. Šagi-Bunić, Rupčić, Bonaventura Duda (svi franjevci, zanimljivo), to me dobro ide. Čitajući ovaj trojac došao do spoznaje da vlastiti stari zaključak o tome da Drugi vatikanski koncil je mrtav u Hrvatskoj je sasvim ispravan. Dokrajčio ga Giuseppe Bozanich. Nevjerojatno, ali kao da se hoće izbrisati da se nekad u Crkvi u Hrvata mislilo i promišljavalo. Zato me i je toliko razbjesnio Giuseppe, arcivescovo di Zagabria. Odi u Rim i ne vrati se nikad. Budi tamo faca, govori talijanski, neka ti hrvatski diplomati ljube šupak, uživaj u kakvoj vili, guštaj i ubi se od gušta. Samo se makni.
Svejedno sve što čitam je kikiriki koliko bih ja to htio. Imam doma valjda 50setak kupljenih naslova koji čekaju bolja vremena. Samo kako sam stariji, čini mi se da mi rođendani su sve bliže. Mjeseci mi prolaze prebrzo, non-stop sam u nekakvom zaostatku, čitanje je postalo luksuz. Dosada nepoznanica. Nemam veće želje nego da umirem od dosade. Da ne osjećam nikakvu obvezu. Da ne moram nekamo ići, nekoga zvati, nekoga moliti da mi učini uslugu, nekoga prositi da mi pomogne, juriti s jednog kraja grada na drugi kraj. Sjetim se srednje kada sam mrzio čitati, prezirao knjigu kao nešto što su izmislili da bi se pacificiralo mlade ljude i plašilo ih od pića, ića, sexa i ostalih životnih radosti. Da se razumijemo, npr. ruski klasici, to me ne zanima. Jebe mi se što misli neka ruska grofica zapela u provinciji u kojoj se svi kockaju i vole dvoboje i što pritom pati za neki pijancem koji drpa neku drugu i tuče kmetove. Bio bih grozan Rus. Ukrajinac još kakav takav, ali Rus nikakav.
Zajebavam se godinama da još uvijek nisam siguran što ću biti kada odrastem. Došlo mi neki dan pijanom do glave da možda i nisam odrastao, ali bogme da sam odavno izgubio mogućnost biranja. To je ono što me fascinira, izbora je malo i svode se na loše i gore. Ludnica. S druge strane, ne samo da trebam još toliko toga pročitati, nego luda glava ima još puno, puno, puno želja i ideja. Toliko toga treba napraviti i vidjeti, a vremena tako malo, malo, malo. Grozna mi je ova ograničenost.
Bit ću ljut na Boga ako nema vječnosti.
Pero Panonski
757. put :)
Post je objavljen 23.08.2011. u 18:09 sati.