Danas je dakle Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Hrvatska ima mnoštvo svojih žrtava koji se treba sjetiti. Ne vjerujem da će se moći identificirati ili samo i imenovati svaka pojedina žrtva ali i pokušaj je vrijedan pohvale.
Moja obitelj je dijelila sudbinu Hrvatske.
O djedu Stjepanu u stvari neznam mnogo. Kako je bio pobožni i veliki katolik, kao radnik koji je teško uzdržavao svoju obitelj, bio je i član katoličkog sindikata kojem nažalost neznam ime. Ali znadem da je moj djed sudjelovao u organiziranju demonstracija u Zagrebu nakon atentata na Stjepana Radića i drugove u beogradskoj Skupštini.
Mog djeda su žandari uhapsili i u zatvoru ga svakodnevno premlaćivali. Koliko dugo? Ni to točno neznam. Ali znam da je izašao iz zatvora samo zato da bi završio u bolnici gdje mu nisu mogli pomoći. Preteško je ozlijeđen u zatvoru. Umro je a da nije poćeo ponovo raditi. Žrtva totalitarnog režima.
Moj otac Ivo Cerovac, novinar i pravnik (1919-1945), bio je prije II svijetskog rata vrlo aktivan član katoličkih organizacija. Budući da je bio iz siromašne obitelji vrlo rano je započeo surađivati kao novinar u katoličkim novinama. Kad je stvorena NDH stupio je u Ustašku vojnicu. I proveo cijeli rat kao novinar u Zagrebu. Kad je jedinica kojoj je formalno pripadao tj. Prosvjetna bojna krenula prema Bleiburgu i moj otac je krenuo s njima. Ispratila ga je moja mama. Bili su samo tri mjeseca u braku i nije mu rekla da je trudna.
Negdje u Austriji grupu u kojoj je bio moj otac zarobili su Englezi i odmah ju izručili partizanima. U jednom školskom dvorištu u ondašnjem predgrađu Maribora partizani su odvojili one s ustaškim uniformama od onih u domobranskim. Ustaše su odmah tu na licu mjesta streljali. Nisu oni ni znali koga streljaju, nisu znali da streljaju novinara. Dovoljna je bila kriva uniforma. Budući da je moj otac ubijen bez optužbe i bez suda držim da je i on žrtva totalitarnog režima. Sve ovo znademo jer je u istom tom školskom dvorištu bio i tatin stariji brat - samo u domobranskoj uniformi.
Kad sam se 1990.god. odlučio vratiti u Hrvatsku bio sam uvjeren da će Hrvatska biti uređena prema zapadnim demokratskim principima. Brzo sam uvidio da na krilima nacionalnog zanosa Hrvata Franjo Tuđman stvara svoj autoritativni režim i smjera prema jednostranačkom sustavu sa HDZ-om kao jedinom relevantnom političkom snagom u zemlji. Javno sam to kritizirao već 1991.god.
Jedan, u Njemačkoj na doživotni zatvor osuđeni ubojica, koji se našao u Hrvatskoj na čudan naćin dobio je zadatak (po uputama Vice Vukojevića) "pronaći" nešto protiv mene. I tako se rodila afera oko filma o Bruni Bušiću i lažnih optužbi protiv mene da sam bio doušnik zloglasne udbe.
Osveta HDZ-a je bila strašna. Ne samo da sam izgubio posao, zdravlje, nego su se pobrinuli da nigdje u Hrvatskoj ne mogu dobiti posao. Pa čak im je uspjelo (što Jugoslaviji nije) spriječiti me da se zaposlim u inozemstvu.
Mene su dakle doslovce živog zakopali. I zato i sebe držim žrtvom jednog totalitarnog režima.
P.S. 1.Naravno da sam 1992.god. tužio tvorce filma. I ti procesi još uvijek traju. Ušli smo u 19.godinu suđenja i početkom ove godine imenovana je nova sutkinja što znači da sve počinje iznova.
P.S. 2. Pravomočne presude dobio sam protiv Urania filma kao producenta i protiv Društva političkih zatvorenika kao formalnog naručitelja filma. No kako ni jedan od tih pravnih subjekata više ne postoji pravomoćnost presude ima samo formalni karakter.
P.S.3. Volio bih kad bi se ova obiteljska tradicija zaustavila na meni.
Post je objavljen 23.08.2011. u 16:29 sati.