A sada nešto sasvim drugačije: zbirka priča mladog španjolskog autora Juana Manuela de Prade (1970.) pod naslovom „Tišina na rolama“ naslov je za književne sladokusce. Ova bizarna zbirka od dvanaest priča ujedinjena zajedničkim temama tjelesne ljubavi i smrti, svojevrsnim Erosom i Thanatosom koji prati ljudski rod od rođenja do skončanja. Ovog sam autora doživjela osobito prisnim zbog detalja iz njegove biografije koji kaže da je po struci pravnik.
Većini je priča također zajedničko okruženje književnog svijeta – poznati i manje poznati pisci, okupljeni oko ideje boemštine ili profesionalizma:
„Don Hipolito pisao je svoje jedanaesterce marljivo poput pisara što u slobodno vrijeme dodatno zarađuje prepisujući notarske arhive. Zaista je pisao s onim zanosom što ga pripisujemo pjesnicima, u onom strpljivom procesu gdje se svaki stih čini dužim od Sizifove kazne. Don Hipolito gradio je svoj opus neovisno o usponima i padovima inspiracije, kao onaj tko je svjestan da izvršava povijesnu misiju. Možda se upravo od toga sastoji profesionalnost.“
Naslovna priča, „Tišina na rolama“, govori o muškarcu koji jedine trenutke sreće doživljava rolajući se ranim jutrima, kojega zatječemo u susretu s davnom ljubavlju, čiji se izgled stubokom promijenio.
Osobito mi je imponiralo to što se autor u niti jednoj priči nije libio brutalno razotkriti licemjerje:
„Jesus Posada, lošija verzija Doriana Graya, živio je životom boema koji se bori protiv sistema zato što ga smatra sramotnim, ne znajući da i on sam, svojim stavom, zapada u drugi oblik puno prostije sramote, a to je sramota lijenčine, sramota uzdržavana sina što živi od roditeljskog milodara, uzvišena sramota umjetnika koji teži biti buntovnik, ali se, kad buntovništvo treba provesti u djelo, ispuše u praznim pokretima i stavovima. Jesus Posada, stari ocvali pubertetlija, bojom svoje jakne ocrtavao je sve mogućnosti buntovništva, a od čamotinje i prenemaganja stvorio je sterilnu metafiziku koja ga je vodila ni prema čemu. Jesus Posada patio je od splina od kojeg pate sve lijenčine, splina beskrajnih noći i dobro skrivenih tjeskoba, one dosade od koje boluju svi paraziti i narcisi. Jesus Posada prikrivao je ispraznost svog života neuvredljivim psovkama i nekom androgenom dvosmislenošću koja mu je služila barem za svaštarenje i stjecanje izvjesna ugleda u krugovima homoerotičnih muškaraca kojih je već posvuda bilo kao gljiva poslije kiše. Jesus Posada u deset godina književnog stvaralaštva napisao je tek trideset tri pjesme, trideset tri besmislice što su pjevale o gomili anemona, bolećivim sutonima, djevicama među oleandrima i lopočima te šumu morskih školjki.“
Valja napomenuti svima koji su se zainteresirali za čitanje ove zbirke, da je Juan Manuel de Prada prvenstveno izvrstan narator koji se uglavnom oslanja na tehniku pripovijedanja. Kod njega nećete naći duhovite (ili bilo kakve) dijaloge, nećete se moći uteći monolozima likova, već će vam priča biti servirana iz usta sveprisutnog pripovjedača, a na vama je da stvorite podtekst razmišljajući o sudbinama likova njegovih priča.
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: Missillusion, Tesa K, pri_Mladenu, gospon profesor