C'est moi, Medo… Upravo se vratih s malo rekreacije, nakon tjedan dana sjedanja na leđima, a sve zahvaljujući bronhitisu i nekakvoj debeloj prehladi koje valjda samo ja mogu pokupiti usred ljeta. Ali dobro, in my semi-defense, more je jednoga dana bilo JAKO hladno, a navečer, kada smo nadobudno gledali „suze sv. Lovra“ (dan ranije, zato nije bilo ni vražjeg meteora na nebu), bura je puhala upravo katastrofalnom brzinom, svim mogućim čvorovima… Samo nas troje, budale, sjedimo navrh brijega i grčevito se držimo svim udovima, dentinom, trihama… Vjetar nas nemilosrdno nosi, ljudi (ono malo što je prolazilo) čudno nas gledaše… Kaos… Nije ni čudo što pokupih to što pokupih…
I to je trajalo tjedan dana… Od toga sam samo prva dva dana imao veoma annoying temperaturu, bolove u svemu i svačemu što ima receptore i/ili slobodne živčane završetke… Prošlo je sve, samo kašalj ostao… I kašljem i kašljem. Mater familias popizdila i natjerala me doktoru…
Naše (moje bivše) doktorice nema, na godišnjem žena. Uđemo mi u ordinaciju, a tamo za stolom sjedi nekakva baba, sijeda, i usklično nas gleda. Iz usta joj visi pola popušene cigarete (onih dugih, nekih), ogroman komad pepela podrhtava dok joj se usne pomiču, prijeti da će otpasti ravno u tlakomjer… Ugasila je cigaretu, natjerala me da dišem duboko, vucarajući izrazito hladan kraj stetoskopa po mojim nemalim plećima… Čula je bronhitis i uvalila mi nepenicilinski protuživotik. Dok smo izlazili iz ordinacije, nova cigareta već je veselo rigala dim u ionako zadimljenu prostoriju… Freaky
ANYWAY, da, znam, grozan sam, zao i neodgovoran i treba mi oduzet djecu. Nisam ništa napisao tjednima i baš sam neki. Jbga, nije mi se dalo. Bjeh na godišnjem, od svega, pa tako i od bloga. No godišnjem se bliži kraj i shodno tome odlučih da bih mogao baciti pokoju riječ na ove prostore.
Kako sam? Kako sam bio? Fino. Ovo ljeto ostalo je jedinstveno po tome što je prvih tjedan dana sa mnom na ovim prostorima boravio M. Nevjerojatno… Nisam ni sanjao da ću ikad u životu u vlastitom krevetu i vlastitom domu spavati sa svojim dečkom. :D Ali eto, dogodilo se i to. Naravno, jedino smo jastuci, Pixie te nas dvojica znali tu mračnu, zatomljenu tajnu… Što se tiče ostatka familije (osim rodica), M. je kolega i prijatelj koji nikad nije vidio Dubrovnik i eto, ispunjavah mu želju…
Bilo nam je predivno. Barem meni, hehe… Kupali smo se, pržili na suncu, zagarali, mazali se kremama da nam koža ne bi buknula u ružičastosmeđe plamenove… Bili smo kod moje babe, kod tetke, žderali svako malo. Sirotom M.-u nije baš lagano pala na želudac hrana koju moja mama kuha… :D Daleko od toga da mu nije bilo ukusno (barem se nadam da je), no bilo je obilato, drukčije od kuhinje njegove mame, a da ne govorim o činjenici da smo jeli u totalno „krivo“ vrijeme. Siroče je bilo gladno kada nije bilo ništa za jest, a sito kada se trebalo labat…
No ako izoliramo problem s hranom, bilo je lijepo. Doduše, M.-u je problem pravio i Pixie, točnije njegove dlake… Kako nije navikao da ljudi koji ne vole da im mačke leže u krevetu actually BORAVE u krevetu u njegovoj sobi, Pixie si je uzeo za zadatak zadlakaviti sve M.-ovo što je mogao pronaći… I pošlo mu je za rukom :D
Nažalost, morao je ići nakon tjedan dana… Inače, doputovali smo busom i bilo je katastrofalno, kao i svaki put, s tom iznimkom da je ovaj put katastrofa bila ublažena donekle M.-ovom prisutnošću… U prijevodu, imao sam s kime klafrati, gledali smo film na laptopu i tako. Nije bilo ubitačno dosadno, kao i inače. Bit će uskoro.
U nedjelju ujutro se vraćam u Zagreb. Moram priznati da jedva čekam. Iako mi je ovo ljeto jedno od najlakših (psihički gledano) što se boravka kući tiče, svejedno jedva čekam Zagreb, iako su gore odurne vrućine i znam da ću čeznutljivo vapiti za morem, klimom i bilo čime što bi mi moglo pružiti utjehu na +35… No i to će brzo proći.
Zapravo, najviše se veselim kišama, onim pravim, zagrebačkim, sivim, dugotrajnim, hladnim jesenjim kišama. Magli, otpalom lišću, sumraku u pet popodne, čajevima i kavama rano ujutro prije faksa… Dekicama i dobrim knjigama, ugašenim radijatorima (da bih se mogao zagrnuti dekicom, hehehe, inače bih pod dotičnom izgorio ili se rastopio u lokvicu masti i kože)… Ah, ah, ah… Stvarno jedva čekam jesen. I nedostaju mi zagrebačke pekare, iako asm po stoti put sam sebi rekao da moram prestat žderat toliko kruha i inih kruhastih stvari iz pekara… No ne mogu im odoljeti… Mlinar u zgradi i Dubravica na Glavnom su dva najveća neprijatelja mojoj liniji. Zašto moraju proizvoditi tako dobre stvari, prokleti oni?
I tako, sada nakon što je Ulfuz diplomirala i suočila se s početkom kraja svoga života, trošeći alarmantnom brzinom svoje neurone, živcirajući se oko financija, pronalaska posla i mjesta za život, počeo sam osjećati određenu dozu nervoze… Iako mi je ostala još čitava godina carefree života na tuđe račune, odavno već razmišljam o tom danu kada će mi PMF uručiti nekakvu potvrdu i sa zločestim smiješkom poništiti sva moja studentska prava koja sam toliko zavolio svih ovih godina. Ne mislim pritom samo na materijalnu korist koju imam od života na državnom proračunu, nego i na onu psihičku sigurnost. Na činjenicu da se ne moram gristi jer ne pridonosim državnoj ekonomiji, budući da studiram… Na osjećaj beskrajne slobode…
I po prvi puta otkada sam upisao PMF, javila mi se jedna misao. Misao da je sve bilo za čisti penis. Zašto? Pa, kao prvo, faks je grozan. Don't get me wrong, biologiju volim i izučavanje čari života je naprosto napaljujuće i magično. Ono što je čisto sranje je izvedba tog programa. Konkretno, faks me u ovih 5 godina nije ništa naučio. Ništa KORISNO. Sve što sam do sada naučio odnosi se na nekakvo enciklopedijsko znanje. Hrpetinu činjenica. Informacije o već viđenom. Ono čega nikad nije bilo je priprema za rad. U prijevodu, ne znam ništa!
Oh, da, zapamtio sam gomilu podataka, potrudio se zavoljeti neka područja biologije koja su mi dosadna i beskorisna, ali ništa od toga neće mi pomoći u životu i na budućem radnom mjestu. To vam sada govorim bez hiperboliziranja i sranja. Prvi glimpse into the future doživio sam u srpnju u laboratoriju prilikom izrade diplomskog. Nisam imao pojma što radim. Zašto nešto radim. Kako ću nešto napraviti. Kako locirati pogrešku. Ne samo to, nisam znao ni osnovna sranja poput razrijeđenja. Znate što sam znao? Rezati meso i zapisivati brojeve s vage. Označavati epruvete i organizirati ih na stalku. Naštimati volumen na mikropipeti i pipetirati. To su poslovi za koje je dovoljno znati čitati brojeve. Ok, i slova, jer bilo je i slova u oznakama na epruveti. NIŠTA OD BIOLOGIJE koja je u pozadini pokusa nisam znao. Jednostavno nisam. Niti znam razmišljati kao laborant, niti znam predvidjeti ishod, niti znam, analizirati podatke, nemam pojma što mi dobivene brojke znače, nemam pojma zašto smo dodavali određeni spoj u smjesu, ne znam što on radi, nemam blage veze ni o čemu…
Osjećao sam se usrano. Svako malo sam nešto zapitkivao asistenta, dizao mu tlak… AH, znam, svima je tako i bla bla bla, ali ne sviđa mi se taj osjećaj. Sve što sam tih dana u labosu radio već smo „prošli“ na faksu… Trebao bih to znati. Ali ne znam. Osjećam se jako glupo. Otkrio sam da nisam pametan.
Bez zajebancije, pokušao sam nekidan logički zaključivati o nekim pitanjima iz udžbenika o temama koje smo petsto puta prožvakali. Ne znam objasniti najosnovnije pojmove, nemam pojma povezivati stvari…
Moj mozak, nažalost, funkcionira na način da zapamti nešto taj trenutak, to napiše na papir i magično zaboravi već nakon sat vremena. Pokušavam se prisjetiti srednje… Znate čega se sjećam? Jedino hrvatskog. I to gramatike i pravopisa, jer to svakodnevno koristim. Ostalo je isparilo. Stvari s prve godine faksa kao da nikad nisam ni slušao. I tako dalje i tako bliže…
I sada sam zabrinut za budućnost i pronalazak posla. Izabrao sam težak studij, to mi je jasno. Izabrao sam opsežno područje. Biologija je fora za učiti, meni osobno, ali sada sam uvidio da je bezveze kada ideš RADITI u tom području. Izrada diplomskog, koliko god sam joj se veselio, je bila BEZVEZE!!! Kapanje nekakvih tekućinica, centrifugiranje, zapisivanje brojeva… Bezveze. I na to će se svesti čitav moj budući posao. Na kapanje tekućinica, centrifugiranje, malo mikroskopiranja, mjerenje apsorbancije i zapisivanje brojeva te crtanje grafova… Fucking shit, ne želim to raditi.
Lijepo je čitati tuđa otkrića sažeta u poglavlja nekakvog udbženika, no kapati tekućinice, centrifugirati i zapisivati brojeve je bezveze!!! BEZVEZE!!! :(
Sad je kasno za predomišljanje. Nema natrag. Morat ću ostati na tome na čemu sam i pokušati zavoljeti i taj dio biologije. Raditi u struci kao biolog…
Znate što mi je ljubav već dugi niz godina? Psihologija. Zašto mi nije bila prvi izbor? Pa, u to vrijeme, vrijeme odluka i završetka faksa, bio sam toliko zaslijepljen činjenicom da idem u Zagreb studirati da sam se fokusirao na PMF svim silama, frontalni režanj mi je bio toliko fokusiran da je sve drugo, pa i disanje, bilo sporedno. Da sam barem bio malo prostraniji… Mislio sam, sve do nedavno, da bi mi posao s ljudima bio katastrofalan. Iako volim medicinu, pomisao da bih svaki dan bio u interakciji s ljudima davala mi je mučninu. Ali više nije tako. Sada bih volio raditi s ljudima. Kao psiholog.
Psihologija je tako jednostavna, ljudska psiha tako predvidljiva i slatka… Zašto nisam osjetio psihologiju ranije? Sad mi je prekasno… Ne mogu provesti još 5 godina na faksu…
Gledao sam malo stvari na Filozofskom i još uvijek primaju, a vjerojatno će i nastaviti primati, ljude bez državne mature. Za sve predmete potrebne na prijemnom priznaju se stari predmeti položeni na maturi, a za eventualne razlike polaže se državna matura samo iz tog predmeta. Na Filozfskom čak ni to, jednostavno doneseš svjedodžbu s mature one prijašnje i to je to. Raspitat ću se po forumima je li moguće studirati psihologiju vanredno, kakva je stvar s predavanjima i praktikumima, može li se gradivo svladati bez pretjeranog pohoda učionicama… Pogotovo ako u prvih godinu dvije ne nađem nikakav posao u struci. Možda bih mogao studirati psihologiju i raditi nekakav side job. Ali to je neizvedivo, jer nakon što diplomiram uskoro, više neću biti na očevoj grbači. Trebat će mi dobar posao ako želim živjeti financijski neovisno o ocu… :(
Eto, to je to… I kada bih završio psihologiju imao bih KONKRETAN posao. Sjesti s čovjekom, obraditi ga, dijagnosticirati nešto, ustanoviti koji problem ima, pokušati naći rješenje… Zvuči mi puno zanimljivije i dinamičnije od buljenja u mikroskop i bilježenja čudnih deformiranih oblika limfocita B i odgonetavanje koji su racku apsorbirali da su se deformirali, te zašto, a da ne govorim jbnu spektrofotometriju i grafove u prokletom Excelu, a to prati skoro pa SVAKI eksperiment…
Ah, ne sjećam se točno kada sam skrenuo s kolosijeka, ali sada se osjećam poprilično loše pri pomisli na sve to. Studirati je tako lijepo. Recimo, da sam perfidno bogat i da ne moram nikad raditi i boriti se za egzistenciju, proveo bih cijeli život na fakultetima. Prvo bio psihologiju studirao, onda bih definitivno neki jezik, možda i dva… Na primjer, francuski i portugalski… Ruski i turski, možda… Pa bih onda sišao s tog faksa, vidio radi li mi se ili ne… Ako bih i dalje osjećao potrebu za učenjem, našao bih si novo područje interesa… Odselio bih se u Kanadu ili neku drugu prospektivnu državu, bacio se na komparativne studije nečega….
Ovako ne mogu… Imao sam jednu priliku i ispucao sam je. Kako ću raditi uopće kada ništa ne znam? Neš ti, zaposlenik u labosu koji za svaki kurac mora pogledati u knjigu jer ne može ni nabrojati granulirane leukocite sada, da ga netko pita… Osnove osnova… Pih… Ma znate što, kad bih mogao, čak bih pošao i upisao KEMIJU, samo da je pokušam svladati! Jer mi brutalno nedostaje u obrazovanju. Onda kada sam je imao na tapeti nisam bio dovoljno zreo za nju. Sad bih je možda i shvatio…
Anyway… Sve više zadnjih dana razmišljam o toj prokletoj psihologiji. Gore na Kemiji kada sam bio u knjižnici, umjesto da učim što moram, listam ogromni udžbenik iz psihologije koji gore imaju. AH…
No dobro, jbga… Malo o vedrijim stvarima…
Veoma sam zaljubljen u svoj novi mobitel. Kao što sam i očekivao, Windows Phone je sve što sam ikad očekivao i želio imati u jednom pametnom telefonu. Oduševljava me svojom ljepotom UI, brzinom sam mobitel, jednostavnošću, preglednošću, mogućnostima… Uskoro izlazi ogromni update za Windows Phone, naziva „Mango“ koji će donijeti Live Messenger direktno integriran u operativni sustav, tako da mi neće trebati nikakva aplikacija za chat. Uskoro će doći i Skype, isto integriran i bez potrebe za aplikacijom. S updateom će doći i ogromna povezivost s Officeom. Već sada mogu uređivati Word i Excel dokumente kao od šale, a s updateom će to postati još bolje… Ukratko, ako vam treba stvarno PAMETAN pametni telefon, ako želite raditi konkretne stvari, imati email na bolno jednostavan, a brz i prelijep način, uzmite si Windows Phone i zaboravite iPhone i Androide. Android je ok ali je nezgrapan, rascjepkan i spor… iPhone je igračka koja je ok, ali je neozbiljna… Windows Phone uspijeva spojiti dječju razigranost, nevjerojatne sitnice koje ti uljepšaju dan (recimo, kada vidiš kako smajlić na pločici koja predstavlja shortcut na poruke promijeni svoj smiješak u tužnu grimasu ako poruka nije mogla bit poslana)… Integracija s Facebookom (uskoro i s Twitterom) je toliko duboka da vam aplikacije ne trebaju… Music Player je besprijekoran i sexy… Sve u svemu, savršenstvo :D
Eto… Dovoljno za jedan post nakon podulje stanke, zar ne? A i kasno je već. Sutra se moram pakirati, u nedjelju putujeeeeeeem! Konačnooooooooo! :D
P.S. OMG, zar blog.hr ima novu naslovnicu???????? Eto, toliko dugo me nije bilo! Shit...
Post je objavljen 19.08.2011. u 23:03 sati.