I kroz najskrivenije pukotine postojećeg nadire
Napredak i osvaja i najutvrđenija uporišta.
Tako taj nezadrživi diktator vladavinu stvari
što su nam vjerno služile smjenjuje poretkom
stvari novih i drukčijih, izgrađuje uništavajući.
Zadržati trupe Napretka svima se čini nemogućim,
osim nama nostalgičnim sljedbenicima jučerašnjeg svijeta
raspoređenog u stvarima što lebde između upotrebe
i prisilne izloženosti u nekrofilnim muzejima...
u šeširima, pločama od vinila, telefonskim govornicama,
fotoaparatima s celulodinim filmovima, nalivperima...
Uvažavanje odlazećih stvari u kojima još pulsira smisao
otpor je teroru tek nastalog i giljotini za vratove ranijeg ,
membrana je koja dijeli hrabrost od starog i strah od novog,
međusvijet smješten izvan putanja porobljavajuće unosnosti,
manifestacija vlastite jedinstvenosti u jednoličnoj gomili.
I dok Napredak napreduje, mi povećavamo izbor stvari
bez kojih možemo, ali ih zadržavamo, jer želimo živjeti
u sjeni povijesti, okovani navikama , suprotstavljeni
promjenama i neprekidnim manekenima mijenjanja,
kao oslonci struji protivljenja iskorištavanju čovjeka
po Napreku.
Post je objavljen 19.08.2011. u 08:10 sati.