Blog je namijenjen malim nogometašima NK Bjelovara iz 2002. godišta, njihovim roditeljima i svim ostalim znatiželjnim dobronamjernicima, a sa namjerom da se na jednom mjestu mogu naći sve obavijesti, rezultati, slike i ostale informacije . Isto tako, omogućeno je i dobrodošlo pisanje komentara.
Obzirom da tek startamo (iako smo formirani 2010.) pa nemamo nikakvih tabela, statistika , ni fotki ( ali bit' će, obećavam) stavljam vam jedan, nadam se, poučan i zanimljiv
osvrt na djecu u sportu.
Sport je važna ljudska aktivnost.
Garancija je zdravijeg životnog stila, potiče fizički i psihički razvoj i u nekoj mjeri je zaštita od negativnih utjecaja društva (droge, kriminala). Zbog toga roditelji svoju djecu usmjeravaju u sport. Samoj djeci i mladima on omogućava zanimljiva putovanja, sklapanje prijateljstava i zabavu.
Nadalje, tu je i njihova motivacija da uče nove i unaprijede već usvojene sportske vještine, te da uživaju u izazovu sportskog nadmetanja. Ipak, sami smo svjedoci da mladi ne ustraju uvijek u sportu, a najčešći razlog je taj što se prenaglašava pobjeđivanje, više pažnje posvećuju se u tom trenutku sposobnijima, ostali se osjećaju zanemareno i zapostavljeno, čak i neuspješno, te odustaju od sporta. Takvo naglašavanje uspjeha povećava napetost, anksioznost i stres kod djece, često tako velik da se djeca ne znaju nositi s njime, pa je i to razlog odustajanju. Oni koji pak ostanu u sportu, mogu već vrlo rano razviti neadekvatne načine kako se nositi sa svim tim simptomima, koji ih mogu pratiti do kraja sportske karijere i umanjiti užitak bavljenja sportom.
Čest slučaj, kada govorimo o mladima u sportu, je prisutnost roditeljskog pritiska. Oni imaju visoka očekivanja od svoje djece, naglašavaju im važnost postizanja uspjeha, te ih “tjeraju” da ustraju u sportu. Ukoliko se to ne ostvari, znaju biti verbalno (čak i fizički) nasilni. Obično se roditelji tako ponašaju kada se identificiraju s djetetom i njegovim bavljenjem sportom toliko da izgube granicu, pa ne znaju da li se dijete natječe ili oni. Na taj način kroz dijete žele ostvariti neke svoje neostvarene ambicije u sportu. Na žalost, takvi roditelji nisu svjesni svoga ponašanja.
Dragi roditelji, nemojmo djeci nametati teret borbe za naše odobravanje i ljubav na sportskom terenu. Riješimo se svake kompetitivnosti i želje da vidimo svoje dijete kako uspijeva u sportu . Vjerojatno su to naše želje i težnje a ne njihove. Imali smo svoju priliku, sad dajmo njima njihovu i budimo im podrška u svemu što rade, kako god to rade. Dajmo im do znanja da naša ljubav ne ovisi o njihovom sportskom uspjehu.
Važno: U niti jednom trenutku nemojmo zaboraviti da se tamo, na travi ili u sportskoj dvorani, prije svega izgrađuju djeca kao osobe a tek onda možda u nekim slučajevima i vrhunski sportaši!
Nemoguće je da svi budu prvaci, ali čak i oni koji nisu prvaci trebaju roditelje koji su ponosni na njih bez obzira na sve.
I za kraj, pustimo trenera da radi ono što najbolje zna, da izvuče maximum iz njih, omogući sve najbolje moguće uvjete za uspjeh ali i za siguran, miran i prije svega veseljem i pozitivnim iskustvima ispunjen razvoj u sportu.
Toliko od mene,
mamma twins
Post je objavljen 18.08.2011. u 23:06 sati.