Pregled posta

Na žalost, ovdje se još uvijek misli da se Europom postaje navlačenjem plavih zastora sa žutim zvijezdicama, no mi, čak i realno gledajući, nemamo ni prozore. Da, u zemlji znanja postoje škole bez prozora.
Dakle, u društvu koje još nije svjesno plemenitosti čina posvajanja, u kojemu je zakon na strani ispunjavanja forme, a ne u službi života, smiješno je i bespredmetno ganjati europske dosege i standarde jer malo je toga u papirima. Većina je, naime, u svijesti.

Birokratizacija života i budućnosti ljudske jedinke nije nimalo pohvalna u društvu koje pokušava provesti pronatalitetnu politiku i zapravo otkriva koliki je nedostatatak života u jednoj (nebitno čak i kojoj) društveno nezreloj zajednici, a to je da nekoliko nazovimudrijaša određuje što je dobro za zajednicu, a da sami u sebi nemaju nimalo dobra, pa čak ni suvislosti.

Roditelji kažnjavaju djecu zbog svojih grešaka i propusta. Nemilosrdni su i nepravedni bogovi koji bi priznanjem vlastitih pogrešaka izgubili božanski status. No danas znamo da ti bogovi itekako zavređuju status kojega se boje jer podaci o njihovoj božanskoj ulozi odgoja maloga čovjeka, pokazuje koliko među njima ima mizernih ljudi.
* u SAD-u je 3 milijuna djece zlostavljano
* u Hrvatskoj je seksualno zlostavljana svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak u dobi od 4 do 8 godina, a u 80% slučajeva se radi o bliskoj osobi (roditelj, rođak, skrbnik)
* trećina je djece emocionalno zlostavljana
* između 20 i 30% djece je tjelesno zlostavljano, a ozljede znaju završiti i smrtnom posljedicom
* većina zlostavljane djece je istodobno zlostavljano na različite načine - i tjelesno i seksualno i emocionalno
Sve ovo samo pokazuje da i bogovima treba preodgoj i da im je iz uzvišenih glava nužno izbiti teoriju kako je roditeljstvo urođena vještina. Roditeljstvo je samo uslužna djelatnost u kojoj je posjedovanje djeteta jednako posjedovanju gosta. Jedino je bitno gosta učiniti sretnim i zadovoljnim .

Djeca su danas dvostruko kažnjena: od roditelja koji su to samo na papiru i zakonske prakse koja im onemogućava da ostvare svoja prava na sretno i bezbrižno djetinjstvo. Domovi za nezbrinutu djecu, ma tko u njima i kako radio (a svjedoci smo kakvi užasi s vremena na vrijeme prodru u javnost) ne mogu nadomjestiti zdravo okružje potrebno svakom biću na početku njegova životna puta. Usudim se reći da nesebičnost nije dati život, to nam je tek imanentno, već tom životu dati smisao. Čovjek bez smisla tek je ambalaža, ali i potencijalna eksplozija bijesa i nezadovoljstva koja će se obiti o glavu svima koji su istu okrenuli kada je trebalo biti čovjekom.

Nažalost, činjenica je da neki današnji roditelji gube ili nikada nisu ni imali autoritet, da se teško snalaze s vlastitom djecom iako odgoj sam po sebi i nije neka znanstvena kategorija (koliko god da stručnjaci svojataju to područje). Tim više ako odgoj započne od prvoga dana (ne od prvoga neposluha) i ako se hijerarhija odnosa ne postavi kao vježbalište strogoće, već prava i obveza. Mnogi roditelji vole neograničeno koristiti svoja prava, a obveza se sjete tek kada kola krenu nizbrdo i kada ih je, praktički, nemoguće zaustaviti. Nije lako pronaći zlatnu sredinu u odgoju svoga potomka tim više što nagon ne radi za nas, a okolina se stalno upliće svojim utjecajima. Uostalom, kako održati autoritet, a ne biti strog u uvjetima opće gladi za liberalizacijom? U onoj mjeri da dijete ne dobije dojam kako odgaja roditelja. Ni više, ni manje. Dijete treba pripremiti za život i preživljavanje, a to se nikako ne može postići beskompromisnom strogoćom i kompromisnom labavošću. Još manje trendovima koji nude odgoj bez odgoja i odgovornost bez odgovornosti; roditelje kojima je bitnije da pronađu vrijeme za sebe i djecu koja neposluhom postižu društvenu izvrsnost.

Mi, potomci došljaka iz afričkih savana, što su u sitnici vremena na europskome kontinentu odbacili svoje poganske navike i prigrlili umivenost dogme, još uvijek ne naučismo nositi svoje bijele rukavice, pobijeljele od manjka sunca i viška civilizacije.

Mislio sam si: ako su mi oduzeli povratke, nisu mi oduzeli prkose i još uvijek mogu živjeti svoju priču unutar tuđe priče. Tako sam naredna poglavlja odbijao priznati kako mi je tijelo odavno preraslo dječačke snove koje su druga odrasla djeca i krici života bešćutno umorili na spavanju. Nisu me unovačili za odraslost, samo su mi oduzeli neutralnost i poslali na životnu bojišnicu gdje su druga odrasla djeca umorenih snova tražila svoju postrojbu.

Nijedna žica nema beskonačno dugačak vrat, a ipak kročimo po njemu nadajući se da će nas negdje i odvesti. Naginjemo se, savijamo, tijelom hvatamo posljednji udah bestjelesne energije kako bismo opstali na visini dok publika zavidno, oduševljeno ili zgroženo iz navike aplaudira. Mi smo pokretne figure u predstavi života na njegovim strmim padinama, promatraju nas i ako smo dovoljno nisko podmeću nam, a ako smo previsoko, obasiplju nas i nimalo nemaju stida što su nas do jučer gazili povicima. No kada predstava završi, sve licemjerje i maske padnu u tišinu i tako do idućega kročenja na tanašni vrat posuđenog namota žice.

Kiše su me spriječile da prošećem ulicom i pozdravim sve prozore; ostajući sam u sjeni zidova, dlanovima sam uplovio u džepove i uputio se k mislima. Iako je nisam kanio pozvati, za leđima se već navirivala sjena. Krenuo sam k posljednjim postajama svoje prošlosti nadajući se toplini nečija daha ili barem negodovanju zalutalih koraka, no osim vlastitih otisaka, nitko drugi nije pustio glasa niti ostavio traga. Bezvoljno sam sjeo na ispucale obraze bezbojna pločnika gužvajući još jedan arak umrljan tintom dok se preda mnom pružalo raskršće na kojemu su se jučer i sutra sudarali poput dva loša vozača. I ja sam se sudarao, ali s vlastitim mislima, dok se tinta razlijevala poput krvi, a araka ponestajalo poput zavoja; kao da sam tek na početku i kao da sam još do jučer sricao slova iste dvosložne riječi u imenu svoje stvoriteljice. Ali nisam od jučer i pišem dulje od prekjučer, i to iz posve sebičnih razloga: bio je to jedini način na koji sam poraz, poput otpatka, mogao neprimjetno iznijeti iz svoga doma. Nisu mi dali da žalujem jer rekoše da je to odlika slabih i izgubljenih pa sam žalio šutnjom i skretanjem pogleda pred onime u što sam odrastao - u formalnost tuđih zahtjeva.

Više ne nosim iste ovratnike, niti se okrećem za istim glasovima, na vremenu štedim kao da je vrijednosni papir jer ne znam hoće li sutra uistinu donijeti sutra. Ako se željezo kuje dok je vruće, onda se misli kuju u ravnodušnosti jer jedino tada nema otpora kod presuđivanja vlastitim navikama. Više ne jurim kroz život čekajući preksutra i žaleći za prekjučer, budim se da bih upoznao dan, njegove sate i minute koji više nemaju kazaljki jer sada sa sobom nosim pješčane satove koje nitko ne može navijati po želji. Sigurnosti radi, ni ja.

Priznajem, nisam bio skrušen, utekao sam redu i predao se ishitrenoj avanturi s onom za koju sam znao da će otići bez pozdrava i da mi neće vratiti prošlost koju sam zbog nje na nemilost ostavio. Poput hirovite ljubavnice uzela mi je svu inspiraciju i utekla drugom peru ostavivši mi žaloban pogled na onu koju sam dao za sitniš ugode. Ali nije mi žao, jer ona koju sam jeftino dao više nije ista, daleko je, i ljetuje na tuđim žalovima. Ipak, nedostaje mojim zimama.

Kako objasniti poplavu proroka koji su se uvijek pozivali na istog tvorca, bezgrešnim začećem koje je izigralo prirodne zakone ili Božjim sinom koji je je samo još jedan u nizu sinova različitih bogova kojima popularnost neprestano raste kako posljedice ljudskog prebivanja na Zemlji postaju sve pogubnijima? Čini se da je strah najbolji broker na burzi religije koja se može podičiti da dobro trži, iako malo tko zna što ova konkretno nudi i u čije to ime. I danas tvrdim da je religija kao sustav samo još jedan oblik manipulacije i kontrole koji zloupotrebljava strah i naivnost masa (uostalom, svaka usustavljenost je opasnost za individualizam jer ga konzervira i ne daje mu napretka). Indoktrinirana djeca postaju sljedbenicima pokreta koji ne razumiju (zašto djecu onda ne upisati u političke stranke s obzirom da je koncept bespogovorne poslušnosti, izoliranog interesa pojedinca i nametnute nepovredivosti institucije vođe gotovo identičan), uvjerava ih se u postojanje nečega što je čak i smislom nategnuto iskorištavajući nemoć znanosti da doda ispravan odgovor. Prometnuvši se od zabranjene sekte do ljubimice državne aparature (istina, kako na kojoj paraleli), religija je pokazala svu svoju pogubnost: Bog je samo izgovor za mahanje bičem, potlačivanjem i sankcioniranjem, ljubav o kojoj se nekontrolirano lupeta je izgubljena fraza na pragu onih koji je najčešće koriste.Upravo je religija, više no itko, čovjeku zabranila da bude čovjekom: nametnula mu moral kojega se ni sama odavna ne drži, lažni osjećaj grijeha i poniznosti i istodobno prognala svaku tjelesnost kao ubojicu duha halucinirajući o svijetu koji opstaje jedino na preklinjanju i poslušnosti jednih i mahanju autoritetom drugih. No, oni nisu prognali materijalizam, bar ne u svojim redovima (i tako bi od istoka do zapada): shvativši da ljubav ipak nije važnija od kruha i da se s pet riba i dva hljeba kruha ne mogu nahraniti, a kamoli uložiti u nekretnine, brzo su se prilagodili svakom ekonomskom sustavu civilnih suvremenika.

Čini se da Božić sve više postaje blagdanom jela i pića, točnije, sve je bliži Saturnalijama nego obilježavanju rođenja jednog djeteta u priprostim uvjetima rimske provincije koje se, barem po Svetome pismu, izdiglo iznad prizemnog sladostrašća (jedno je jesti, a nešto sasvim drugo prežderavati se, zar ne?). Jedina razlika je u tome što se ovdje klasna slika svijeta ne obrće: oni koji nemaju osjećaju se još jadnijima, a oni koji imaju, ne štede to pokazati. Božić je danas jelka koja se okićuje u pogrešno vrijeme, trpeza koja strepi od skromnosti, kreditirani blagdan koji se u većini slučajeva otplaćuje do Uskrsa stoga mi sve smislenijim postaje pitanje: Kako su ubili Božić? Bojim se da svi znamo kako - konzumerizmom. Ali zašto? Možda zato što deklarativna pripadnost bilo kojoj religiji i ne može dati drugog rezultata doli oskvrnjivanja njezine biti.

Tko voli i poštuje drugoga činit će to i bez sumanuta traženja posljednjeg cvijeta pred kraj radna vremena kvartovske cvjećarne ili preznojavanja što je zaboravio na svoje obveze. Ljubav nije obveza, već potreba svih istkanih iz milosrđa nepogrešive majke prirode. Tjeranje na dužnost nas čini nesigurnima u sebe same pa se često damo u zbjeg - misleći da ih napuštamo, zapravo ostavljamo jedino sebe dok nas netko opet ne uhvati u svoje mreže. Ne, ljubav nije plitka lokva koju je skrivila slaba kiša, ni usamljeni list kojega je prizemljio zalutali povjetarac, ona je dublja od ljudskog pogleda, veća od svakog nadahnuća i postojanija od života. Zašto je krotimo slabošću i obezvrjeđujemo materijalnom vrijednošću?

Kada bi vam netko ispričao da je ulovio dupina i da ga je ovaj, sav paraliziran od straha, zamolio za poštedu u ime zajedničke subraće sisavaca, vi mu, naravno, ne biste vjerovali, no ako bi rekao da mu se na autobusnoj postaji ukazala Gospa i pritom ga savjetovala kako da se uspješno ostavi nikotina, malo biste se zamislili, a potom možda i pozvali cijelo selo na proštenje i još dobro zaradili na novostečenu ugledu. Primjer je banalan,. ali ilustrira naš neujednačeni odnos prema vjeri i vjerovanju. Za prvi bismo primjer iz priče tražili opipljivi dokaz, za drugi bi nam bila dovoljna riječ kao i prije 2000 godina. Da je Bog izraz slabosti, zapravo religija u cjelini, primijetio je još Sigmund Freud tvrdeći kako ona čovjeku pruža utjehu na onoj razini koju hladna znanost, bez obzira na stupanj napretka, ne može doseći, a usvojena dovoljno rano, u dobi kada je ne možemo mentalno procesuirati, ostaje trajno indoktriniranom stranom naše ličnosti. Danas je i više nego aktualno poimanje privatnoga Boga. U zazivanju su Boga najbrži oni koji najčešće drugima podmeću nogu i pritom ne ćute nikakve nelagode. U to sam se i osobno uvjerio surađujući s gorljivim vjernicima koji su mi kao subraća kopali raku u rajskom vrtu, a istodobno svaki navještaj drugačijega mišljenja nazivali luciferskim.Duhovni su pastiri pomiješali prioritete svoga stada, smatraju da oni predstavljaju taj prioritet pa nije ni čudo da su sljedbenici privatizirali Boga do te mjere da ga se redovito sjete usred nekog problema, valjda očekujući da taj Bog samo čeka da ga ovi zazovu ili napišu predstavku žalbe.

Svakoga nas dana, bez obzira radi li se o tiskanim ili elektroničkim medijima, bombardiraju različitim dijetetskim proizvodima. Izuzmemo li katastrofalno stanje u svijetu (svake godine 25 milijuna ljudi umre od gladi, a među njima 6 milijuna djece mlađe od pet godina, dok se istodobno baci 12 tona hrane) i osvrnemo li se na Hrvatsku gdje 1/3 kućanstava živi u siromaštvu, a više o 1/2 njih ne može pokriti mjesečne troškove života, pitam se, ne rugaju li proizvođači, možda čak i zajedno s onima koji nemaju mjere u jelu i piću (obzirom na 87% rimokatolika podsjećam da je peti od sedam glavnih grijeha upravo neumjerenost u jelu i piću), siromašnima i gladnima. Dok jedni žive u siromaštvu i umiru od izgladnjelosti, drugi zbog svoje proždrljivosti troše ogromne svote na razne preparate za topljenje masnoće ili jednostavno, nota bene, dobrovoljno odbijaju hranu. Današnji su ljudi nenaviknuti na skromonost, gotovo je se patološki boje. Smatraju da su time manje vrijedni u društvu koje se mjeri novcem, a počiva na snazi zajednice. I kada ne mogu podnijeti taj financijski teret, oni ne žele da ih se doživljava kao skromne pa žive iznad svojih mogućnosti. Smisao blagdana im je prejedanje, smisao obiteljskih slavlja je prejedanje, smisao života je prejedanje.

U kakvom to glupavom svijetu živimo kada nas zabavlja priča o starčiću kojeg ne muče ni vene ni kostobolja, odlično trči i spušta se niz dimnjake, a vid i sluh mu je bolji nego u dvadesetogodišnjaka. Djedica kojeg nam nameću nema veze sa životom, a još manje predstavlja svoje vršnjake, sebičan je i ne ispunjava želje sve jadne dječice čiji je svijet još u fetalnoj dobi načet zakonima tržišta. Već se iza prvog ugla dobiva uvid u moć tog Djedice, i to u ispruženoj ruci anonimna prosjaka koji je očito svoje želje slao na pogrešnu adresu. Djedica je zapravo obični prevarant u službi Njegova Veličanstva Novca koji je promijenio duh Božića, sveo ga na jeftini žanr, a sam postao basnoslovno skupom reprizom, smije nam se u brk dok dobro naplaćuje svoje paradiranje u kaputiću boje revolucije i prečistim čizmicama koje snijega nisu ni vidjele.

Svako je živo biće, pa tako i čovjek, tek potencijalno roditelj, kao i što je svaki embrij tek potencijalno čovjek. Analogno tome ne postoji obveza, ni prirode, ni zakonodavca, da tu potencijalnost realizira pod svaku cijenu. Volio bih da ovakve teme čitavo društvo promatra s manje emocija jer ovdje nije bitno koliko je tko osobno involviran, već koliko sve to ima pravnog, medicinskog, etičkog i ekonomskog opravdanja. I, ono najbitnije, u svemu tomu ne smijemo dopustiti da se ljudsko biće svede na komponentu kombinacije, a njegov postanak na uslužnu metodu odnosno onu kojoj je moguće odrediti cijenu i uplatitelja.

Govornici su naprosto počeli bojevati, a izreka Neuki su smjeli je više nego ikada primjenjiva. Bez obzira na stupanj saznanja o temi, govornik je dovoljno hrabar demantirati sugovornika iako je ovaj tek ostavio svoje mišljenje. Tako dolazimo do pojave gdje se tuđe mišljenje diskvalificira kako bi se vlastito postavilo kao nadmišljenje vrijedno citiranja koje će posve nekritički preuzeti oni koji imaju još manje znanja o izjavljenome. Ono što me također smeta jest nekritičko promatranje nekih pojava i događaja ukoliko ista pripadaju vlastitu ideološkom sklopu, a još više kada je naslov jedini pročitani dio s kojim se polemizira. Smatram da ovo društvo ponajprije treba opismeniti, potom naučiti demokraciji i pluralizmu, a na kraju i dati pravo glasa.

Nisam se premišljao oko toga da zastranjenja svog glavnog lika, tipična antijunaka atipična štiva, pripišem sebi. Napisao sam tek naputak i svu svoju umiješanost i odgovornost prepustio fikciji na brigu uživajući dok dežurna lupetala predbacuju kako vjerojatno jesam ono što zasigurno nisam i kako nipošto nisam ono što sam možebit kazao da jesam. Ipak, nije ni tako loše skriti svoje posljednje utočište. Dapače, vjerujem da smo, mi skriveni, čitajući sve te skrivene upoznali mnoge nutrine čije vanjštine nikada ne bismo promatrali na tako bezazlen način. To nam je kreposno promatranje, oslobođeno subjektivnih primisli koje rađa poznatost, otvorilo pogled u mnoge neugažene potprostore u čije bezdane inače ne bismo zašli. Vjerojatno bismo se zadržali na opipljivim formama koje nas štite od suvišna naprezanja za pronalaskom značenja i smisla. No što ako iza tepanja anonimnosti stoji strah za oskvrnućem vlastitog odnosno hrabrost za agresijom na tuđi identitet, a ne poticanje kreativnosti oslobođene svakog stida?

Tako su oni prikraćeni za sutra postali njegovim najglasnijim vjesnikom. I ne samo to, oni su danas dovoljno hrabri i ispunjeni životnom snagom da budu poticaj onima koje život još nije ni načeo, a skloni su ga sažalijevati i zalijevati malodušnošću. Trajno emotivno obilježeni i društevno oskvrnuti, ne mogu si dopustiti luksuz i prkositi životu, ali ni prepustiti se struji jer nitko neće stati iza njih ako im smisao izgubi ravnotežu.

Manijakalnom potrebom za senzacionalizmom mediji sudjeluju u kreiranju osjećaja općega straha i tjeskobe, ali i tjelesne i verbalne agresije pri čemu ova potonja posebno dolazi do izražaja na mjestima gdje se susreću nagon i tehnologija.
Osobno bih volio biti recipijentom pozitivnih novosti. Želio bih saznati što se nova planira i gradi, kako mogu produktivnije iskoristiti onih prekratkih 24 sata, a da to produktivnije ne znači samo za sebe, kako se mogu još više radovati i kako mogu obradovati drugoga. Želim čuti i čitati o tuđim dobrim djelima, napretcima i svim pozitivnostima koje pokreću i održavaju ovaj svijet i koje, u konačnici, blagodatno utječu na njegovo mentalno zdravlje. Vjerujem i znam da bi te pozitivne jeke i impulsi ojačali našu motivaciju i promovirali mnoge vrhunske ideje, i ono najbitnije, ispunilo bi nas osjećajem svrhe i korisnosti (osim ako ne želimo ostati strojem za preživljavanje gena). Također bih volio slobodne poglede u daljinu bez strašila koja na polju asfalta besramno vabe na potrošnju, volio bih povratak skromnosti koja je donosila manje otuđenosti i osjećaj slobode koji je donosio više hrabrosti oduprijeti se svakom obliku kroćenja individualnosti. Tražim li nešto što nije moguće vratiti? Jesu li navike pojele vrijeme?

Ne znam je li to mentalni sklop ili samo skup nesretnih okolnosti, ali na ovim su prostorima dobro prolazili autokrati koji su svoju politiku prodavali kao jeftini folklor, najprije lažnog bratstva i jedinstva, a potom i jednako lažnog velikog hrvatstva koji su samo služili kao bučni paravan kako bi se u blaženoj tišini moglo raditi na osobnom prosperitetu.
Uvijek kažem kako je ova zemlja umorna od istih nažuljanih lica koja umjesto da zakon potjera u mirovinu svoju drugu mladost nalaze u politikanstvu i pritom nitko ne utvrđuje jesu li ti ljudi mentalno sposobni za obavljati takve poslove s obzirom na političku i biološku potrošenost. Političari su ljudi koji ne moraju imati ni znanja ni obrazovanja (jeste li se ikada pitali koliko je kompetentan onaj koji vam je glavu otežao svakakvim zakonima ili još uvijek mislite da su takvi zakoni od Boga?), bitno je da imaju visoki stupanj prilagodljivosti na novonastale okolinske uvjete, da ne kažu ono što misle o tome kako jest jer svoj proizvod nikada neće prodati, da kriju svoju prevrtljivost i proglašavaju to političkim zrenjem iako je svima jasno da zrelo i pokvareno vino nije isto bez obzira što mu je u osnovi grožđe.

Nažalost, ovim feuadalcima, dojučerašnjim kmetovima, ni zakon ne može stati na kraj jer ni pojedinac nije zainteresiran za pravdu, a kamoli kolektiv kojega svake četriri godine kupuju istim bombonima u različitoj ambalaži. Budimo otvoreni, niti su nam poslodavci bogznašto, dobar dio njih su iskompleksirani tirančići bez građanske i poduzetničke tradicije koje je izbljuvao politički elitizam i kojima počesto nedostaje obrazovanja i samokritičnosti, a radništvo je obično isfrustrirano očajnim uvjetima rada i ponašanjem onih napuhanaca iznad njih koji su prešli kratak put od opanka do cipele.

Vrlo je znakovito da intelektualci i političari s ovih prostora odavno imaju položen majstorski ispit iz lažne solidarnosti i uvlačenja u ključanice. Sreća u nesreći je što među hrvatskim Srbima ima dovoljno trezvenjaka da prepoznaju dilentatizam srpskih nadripolitičara i anuliraju uvlakačke potpise profesionalnih Hrvata, a koji nemaju pojma kako je svakodnevno hrvatskim građanima, bez obzira na etničku pripadnost, u surovoj hrvatskoj stvarnosti. Iako stalno, poput papagaja u pretijesnu kavezu, ponavljaju iste otrcane fraze u telefaks formi, previdljivo je postalo kako nemaju veze s realnošću jer malo tko od njih uistinu doprinosi boljem životu kako Hrvata, tako i hrvatskih Srba.

Taj vrtlog nesposobnosti nema kraja: nadarena djeca postaju prosječna, završe školu tek da imaju papir, rade posao koji uspiju naći pored onih silnih kćeri i sinova koje su tatice i mamice ugurale mimo reda (tu nastupa lokalpatriotizam pa nije rijetkost da se cijelo selo zaposli u drugom mjestu pa čak i metropoli u kojoj onda osnivaju zavičajne klubove u kojima nariču za rodnom grudom i istodobno se žale kako je ta metropola centralizirala državu). Na kraju se stvara sve veće nezadovoljstvo i animozitet, apatija koja najviše odgovara političarima jer s nekoliko šupljih fraza ovima lako usade lažnu nadu i 101. put ih prevedu žedne preko vode. A sve stoga što stvari nisu postavljene na svoje mjesto onda kada su trebale biti. Bojim se da je sada već kasno. Preko stotinu je tisuća mladih intelektualca napustilo državu, a želje za napuštanjem broda koji pluta su i dalje snažno izražene. Lako je moguće da na njemu ostanu tek poltroni i raspikuće.

Politika je čudna stvar, natjera vas da joj služite, a da ni sami niste svjesni kako vam je u međuvremenu isisala mišljenje. Pod njezinim utjecajem ljudi postaju ili naivni papci ili poludivlje zvijeri. Naprosto nema sredine. Svaka se budala danas može baviti politikom, pod krinkom da radi za narod zapravo si osigurava trajniju egzistenciju, a ako je nešto više snalažljiva biračima se višekratno može nasmijati u brk, a da ovi ni ne shvate o čemu se radi. Da, oni se s nama oduvijek šale. Na naš račun. Koliko glupi ili ustrašeni moramo biti da nam naređuje netko tko je umno i moralno ispod naših stopala? Tko nas tjera da ispunjavamo njihove naopake ciljeve i održavamo uvrnutu stvarnost kako im ne bismo skinuli osmijeh s usana i probudilli u njima furiju? Katkada borba za čisti opstanak ili za barem malo više dostojanstva.

Pobjednici ne mogu biti crni jer ih nema tko ocrniti budući da su poraženi ušutkani. Tu dolazimo do pojma odabranih i potlačenih. Odabrani iza sebe mogu imati genocide, etnička čišćenja, robovlasništvo, imperijalizam i veto na svaki glas potlačenih. Odabrani paze na količinu slobode potlačenih, usmjeravaju njihovu volju prema svojim interesima, koriste njihove prirodne i ljudske resurse pretvarajući ih u koncesiju. Gospodari života i opstanka nikada ne mogu počiniti ratni zločin niti biti ratnim zločincima, ne može im se suditi nitko jer su oni iznad vrhovnih sudova. Strahopoštovanje prema njima je više strah nego poštovanje jer oni imaju moć, presudu pa čak i Svevišnjeg na svojoj strani. Prostituirana pravda koja odavno ne važe, a kamoli da ima obraz, u službi je platežno i vojno moćnijih kojima odmetnuta sila odgovara gerilom.

Zato me s jedne strane ni ne čudi da je dijelom te čudnovate skupine, koja glumi SAD u malom, postala država koja iza sebe ima tužbu u Bruxellesu zbog kršenja ljudskih prava (slučaj izbrisanih odnosno 18.305 neslovenaca koji su preko noći izbrisani iz popisa stalnih stanovnika), zloglasnu banku koja je oštetila 300.000 štediša za nevjerojatnih 800 milijuna €, nategnuto oprošten dug suvlasniku od 200 milijuna € za neisporučenu električnu energiju, jednostrano proglašenje gospodarskoga pojasa uz istovremeno tužakanje susjedne strane koja ga je također namjeravala proglasiti, okupaciju tuđe katastarske čestice i ucjene kojima se pokušava domoći teritorija koji joj nikada nije ni pripadao. Zamislimo samo da Austrija počne tražiti svoje povijesne teritorije. Bi li Sloveniji ostala barem Ljubljana? Europa se djetinje nateže sa svojom najnestašnijom članicom, kori je, ali pazi da se ova ne uvrijedi, glumeći svoju nemoć ismijava samu sebe i sustav na kojemu navodno počiva.

Da strategije nema ni u tragovima jasno je čim se usporede upisne kvote na fakultetima i zahtjevi tržišta rada kojemu ne trebaju rijeke teoretičara s područja društvenih i humanističkih znanosti, dok istodobno ne postoji način da se u deficitarna zvanja privuče barem dio onih sufiscitarnih mudrijaša koji pate od toga da studiraju na tzv. elitnim fakultetima. Ostaje nejasno koji su to elitni fakulteti jer ih nitko izvan granica ne prepoznaje kao takve. Dapače, nikada se nisu pojavili ni u jednim statistikama kao oni koji se ističu kvalitetom. Zahvaljujući takvom stavu, u skoroj nas budućnosti očekuje uvoz radne snage koja će dokazati koliko je hrvatsko znanje slabo konkurentno i koliko je štetnih posljedica po gospodarstvo i opći napredak za sobom ostavila seoba na desetine tisuća mladih intelektualaca koji očito nisu dovoljno vrijedili velikoj bijeloj psini, ali jesu velikom bijelom svijetu.Političari žive u svijetu Ezopovih karaktera u kojemu je irealnost obećanja glavna nit vodilja, zaposleno građanstvo strahuje za radna mjesta pristajući na svaku pasivnost, ekonomski analitičari godinama mudruju što bi trebalo s gospodarstvom koje sve dublje tone, a nezaposlene ionako nitko ne doživljava. Studentska je zajednica jednim dijelom podijeljena po ideološkoj osnovi pa svaka od njih zastupa interese svoje stranke više nego interese studentske populacije stoga se često događa da prijepori i nesuglasice ne nastaju zbog sadržajnih nego ideoloških razlika.

Svaki je rat besmislen, svirep i nepovratno uništava dostojanstvo vrste koja sebe smatra posebno inteligentnom. Mit o toj posebnosti postaje sve bljeđim kada ova rušenjem jednoga kaosa izazove novi i razorniji. Svrgavanje kaosa novim kaosom, a pod krinkom uvođenja reda, nikako ne može pružiti izlaz, već samo dodatno zatrpati grobni ulaz u koji je civilizacija, željna napretka pod svaku cijenu, bezglavo uletjela. Isto tako ni svrgavanje jednog zločina ne može opravdati ustoličenje novoga, žrtvovanje tisuće nevinih u ime opće sigurnosti budući da taj netko, samoprozvani mesija, ministrant ili tek redar, sam destabilizira cijeli svjetski poredak. Ali taj se samoprozvani uvijek pojavljivao kao glasnik početka kraja, kraja jednog društva, imperija ili civilizacije. Postajemo li svjedocima sloma jednoga poretka koji je ljude promatrao kao žetone koji unovčenjem gube na vrijednosti? Koji je sva živa bića promatrao kao jedan veliki resurs koji treba eksploatirati do istrebljenja? Koji je sam sebe uništio okomivši se na svoga stvaraoca, smrtnika koji se nikada nije pomirio sa smrću.

Nismo li svjedoci vremena u kojemu se jednako mogu kupiti istina, prijatelj, ljubav i šampinjoni? I to na istoj blagajni. Pa postoji li onda uopće sreća? Rekao bih da je ona samo loše sročeni pojam za stvarni osjećaj zadovoljstva, trenutak ugode koji je promjenjiv u prostoru i vremenu. Baš zato što nije trajan i što je kolebljiv postaje najtraženijim jer u našem umu najdulje ostaje spomen na ono što nas je činilo zadovoljnima, ali istodobno i generira, pod utjecajem okoline, potpuno pogrešne impulse o izvorištima njihove pojave. Tražeći njezine nepostojeće univerzalne obrasce koji nas uvijek odvedu ka materijalnom, sve se više udaljavamo od mogućnosti da se ponovno susretnemo s njima pristajući na kompromis kako ništa vrijedno nije besplatno.

Budimo realni, za svaku je zajednicu uvijek najveći problem postojanje pravedne i pravne države na papiru, nego nekoliko simbola na zidu koji su nadživjeli mnoge takve države. I to nema veze s matematičkim pojmovima većine i manjine s kojima se ionako manipulira kako kome odgovara. Osobno bi mi bilo draže da je Stjepan Mesić osigurao državu kakvu obećaje Ivo Josipović - pravnu. Sve ostalo su kiseli krastavci (teme u kojima su križevi u školi bitniji od toga da neke škole nemaju krova ni prozora, da neki đaci ostaju bez udžbenika, a neki pak, zbog skupog prijevoza, i bez škole čija je obvezatnost propisana još u bivšoj državi). Da je Stjepan Mesić prije devet godina odaslao zahtjev o uklanjanju kršćanskih (ne katoličkih) simbola iz javnih ustanova, a neki drugi političari prije više desetljeća uklanjanje petokraka s glava djece koja su još svladavala prva slova abecede, povjerovao bih da je u osnovi takvih zahtjeva želja za odvajanjem države od mitova, legendi i simbola. Na žalost ili na sreću, u temeljima je svake države težnja njezina stanovništva za realizacijom mitova, legendi i simbola. Realno, što nas, bez korijenja, okuplja na ovim paralelama?! Čisti apstrakt nematerijalne povezanosti u kojoj je religija zauzela jedno od mjesta. Nikakvo dnevno politikantstvo i sindrom dječjega inaćenja to neće promijeniti ma koliko bili željni publiciteta.

Iako smo već odavna navikli da u balkanskom ćorsokaku ima svega osim objektivnosti i etike, iako smo rat pratili kroz prizmu neobjektivnih i huškačkih priloga koji su vodili paralelne bojeve pa se istina tražila u tuđim odašiljačima izvan ovog krnjeg poluotoka, nekako nisam siguran da smo posve osvijestili ulogu zatupljivanja i manipuliranja javnim mnijenjem, već se mobiliziramo čim ovi vrisnu kako je javnost zgrožena ovim ili onim. Na pitanje koja to javnost i gdje su istu opipali, druga strana, đački hrabro, nema što, nudi šutnju. A što više očekivati od strukture kojoj manjka znanja (ili namjerno, šopana ideologijom, zanemaruju fakte) i obrazovanja (tvrde da je iskustvo ispred literature), a koja se uzdigla iznad onih kojima mogu biti tek đaci s produžne nastave. Takvih je đaka svugdje oko i iznad nas, škakljaju nas perom, maste tintom i misle umjesto nas. Pored njih smo gotovo građanski suvišni.

S umom feudalca i apetitom kapitalista, virtualni se veleposjednik nadahnuo još jednim daškom sa zapada koji osigurava kruh bez motike jer feudalac nikada nije naučio raditi, a kapitalist zasititi se. Taj je feudalno-kapitalistički mutant plemenskih manira uvidio kako mu je s Joomlom, par suradnika koje mjesečno osvježava gospodskim vritnjakom i prepisivanjem prepisanih novosti, te obiman pašnjak pod nazivom oglasni prostor, osigurana mjesečna apanaža, a da su se pritom oznojili samo radijatori. Ako je nečega previše, a krumpirišta zvanih portali i pratećih zlatica zasigurno jest, onda je očito da su se kriteriji odavno zagubili (ili su pogubljeni) i da se uglavnom radi o utrci za kriškom financijskog kolača koju će najmanje okusiti zaslužni.

Ostaje nedoumica: kako zakrpati čarapu, a nikoga ne oparati. Kaže narod: Uzmite povlaštenima! I ostane živ. Kako će povlašteni uzeti povlaštenom? Ne protive li se upravo ti povlašteni promjeni zakona o povlaštenim plaćama bivših državnih dužnosnika? Kada ih se pita za moral, pozivaju se na zakon; kada ih se pita za zakon, pozivaju se na moral. Vođenje politike u miru pokazalo se pogubnijim od vođenja politike u ratu (paralelno se radilo i ratovalo, rušilo i gradilo, tugovalo i radovalo), a daleko je od izglednog da će ikome proraditi savjest i da će itko prihvatiti odgovornost za neodgovornost koja je posvađala prošlost, a budućnost odvela na prosjački štap.

Prohujao je hrvatski 4. srpnja i, u hrvatskom stilu, skroman i nezamjetan dan koji otkriva karakter jedne male zbunjene zajednice koja ne zna ni kako ni kamo dalje (pitanje je zašto uopće želi postojati). Stideći se sama sebe, zbunjena podvojenom prošlošću, nesigurna u sadašnjost i bez vizije u budućnost, neprestano se pokušava otresti sa sebe i pripadati drugom organizmu. Ali drugi je organizam, očekivano, ne želi. I tako svaki put ponovno podmeće kukavičje jaje i opet nitko ne nasjeda, a vrijeme svirepo istječe razobličavajući sve što je oblikovano umom i rukama predaka. Osuđeni smo na naturščike koji drže megafon, frekvencije i domene koje egzistenciju pronalaze u bjesomučnu nametanju pljesniva amaterizma i požutjela senzacionalizma. Svoje postojanje opravdavaju udobnošću koju im osiguravaju generacije obezglavljena kolektiva kojemu je svatko kriv za njegovu sudbinu, a sam nije u stanju primijeniti ništa od osnova svoje individualnosti. Međutim, sve će te generacije, u relativno kratkom (ljudskim parametrima gledano) vremenskom periodu, biologija nepovratno izbrisati s lica Zemlje. Ali, za razliku od mnogih prijašnjih, mršavu će ostavštinu ostaviti u naslijeđe: prenijet će samo gene na koje i nisu nešto utjecali i koji su, zapravo, upravljali njima. Sreo sam mnogo ljudi, mnogo strahova od smrti, ali nijedan strah od uzaludnosti postojanja; mnogo strahova od gubitka života, ali nijedan od gubitka suvislosti i odgovornosti.

Usprkos tome, politika na njemu inzistira podsjećajući nas da je nacionalni interes ući u zajednicu europskih naroda. Iznimno sam sretan što to nije proglašeno vjekovnom težnjom hrvatskog naroda oblikovanom još u vrijeme prvih mu pokrštavanja. To invalidno koketiranje s poviješću i vjekovnim težnjama je uvijek imalo samo jedan cilj: uvjeriti dječicu da roditelji čine najbolje za njih jer ipak su ih stvorili. Uočavate li problem političke evolucije po kojoj nam je zajednički predak ideologija? Ne, oni nas uopće nisu stvorili, to smo čudovište, na žalost, mi iznjedrili i sada nam se može smijati, jer opet smo žedni prevedeni preko vode. Živimo od obećanja i tumačenja kako oblikovanje (granica) ne znači i njihovu promjenu (Malo logike, molim: kako se išta može oblikovati, a da se pritom ne izvrši smjena ili zamjena prethodne linije, oblika, površine ili smjera?), ali mogu što žele jer glasačka mašina smjenjuje svaku individualnost i svaku pojedinačnu savjest. Više nisam ni očekivao od mentaliteta koji je nicao u jednopartijskom sustavu i zato se uvijek dvoumim oko toga je li ova zemlja ikada bila uistinu spremna za demokraciju i višestranačje (Istina je da se mučimo na ovo malo geografske širine i dužine već punih osamnaest godina. Što bi tek bilo da smo nosili balast prošlosti poput jedne Njemačke.).

Pomalo me brine zabrinutost hrvatske javnosti koja iščekuje haške presude, ali ne zato što je politika dala sve od sebe, nego zato što je ista od početka ustrajala stati na pogrešan kolosijek. I kada je napokon dočekala tu neku svoju grdosiju, ne znajući više ni kako ni kamo i posve nesvjesna vozna reda, krenula je svako malo presjedati iz grdosije u grdosiju, da bi na kraju, nakon mnoštva pogrešnih skretanja i tunela, napokon izvela svoje putnike. Ali kakve? Istinama i očekivanjima duboko podijeljene, pa od jedne Hrvatske dobismo njih najmanje dvije. I dok su u ratu (nad čijim se karakterom još uvijek lome jezici ideologija) bile samo dvije sukobljene strane, mir ih je iznjedrio mnogo više. Gotovo da je nastao čitav ideološki spektar boja i nijansi u pokušaju da se zaštite predmeti interesa. Prepoznajete li problem? Čovjek je imenica u jednini. Po tko zna koji put svatko je odlučio stati samo uz svoje kosti dodatno ih podbočivši statistikama: žrtve rata postale su oružje mira. Pravda za njih traži se selektivno i opet kao da uskočismo u odore prošlih ratova. Sjeme će razdora i ovaj put profitirati.

Zapravo, kratkim osvrtom mi i ne nalazimo ništa doli borbu za vlast, stezanje različitosti, nametanje osobnih ideja i uzora, potrebu za unificiranjem osjećaja i mišljenja, manipuliranje manje bistrima i podložnima. Zapravo, kratkim osvrtom mi i ne nalazimo ništa doli borbu za vlast, stezanje različitosti, nametanje osobnih ideja i uzora, potrebu za unificiranjem osjećaja i mišljenja, manipuliranje manje bistrima i podložnima. Znakovito je još nešto, kako su sve te tvorevine propale zauvijek se nataloživši pod zemljinu površinu., dok se, suprotno tome, tehnologija suvereno uzvisila sondirajući prema površini Sunca. Ljudska civilizacija uspješno sondira u unutrašnjost Zemlje, vraćajući se svojim špiljskim navikama, ali s jednom razlikom: s handsfree i kreditnom karticom. Ali kako gdje, jer ovaj svijet dijeli duboka raspuklina jada i čemera s jedne i bezobrazne neumjerenosti s druge strane. Dok se one ne susretnu, tehnologija će sve više povećavati svoju prednost nad ljudskim, a karneval će se periodički nastaviti na radost onih maškara koje traže svojih pet minuta.

Ljudi su se pak, oponašajući pčelinju zajednicu i njezinu hijerarhiju, ali uz brdo pisanih zakona, članaka i stavaka i dopuna im i izmjena, oteli redu i disciplini neprestano se lomeći na granici zakonu dozvoljivog i moralu zabranjenog. Iako snažno društvena bića rijetko djeluju na dobrobit zajednice ako ista kolidira s osobnim interesom gubeći tako bitku od onih koje nemaju ni svijest ni moralnih načela. Iako su ta kola odavno nizbrdo krenula i teško je očekivati povratak na one temeljne vrijednosti ljudskosti na koje se, istina, rado pozivamo, ali su ih zadnji prakticirali knjiški likovi prije više stoljeća, najmanje što možemo učiniti za svijet kojeg gazimo (ne kojim gazimo) jest, dok su još u letu, sačuvati glasnike prirode. Da, pčele nam poručuju da smo dobrano zaglibili u pokušaju da prirodu zamijenimo sobom. Čuvajmo naše pčele. Pa i od ljudi.

Pčelinja matica luči feromone i tako potvrđuje svoju prisutnost pčelinjem puku koji zahvaljujući takvom kemijskom načinu komunikacije ostaje na okupu. Nasuprot tome, jedina se kemijska komunikacija među ljudima skriva u demagogiji pod nazivom prava i obveze, a čija se realizacija, ovisno o sustavu, uglavnom odvija jednosmjerno jer su obveze neodgodive, a prava tek načelna. Takva disharmoničnost generira nezadovoljstvo koje neprestano eruptira sve do trenutka dok se ne nakupi dovoljno energije koja poništava formalnost prethodnih prava i uspostavlja novu formalnost, stoga se jedina promjena ovog uzaludnog trošenja energije odvija na vrhu piramide. Uostalom, zato svaka revolucija i pojede vlastitu djecu.

Opomena životu se svaki dan nadvija nad naša posuđena tijela, no primjećujemo je samo onda kada nas podsjeti dužnost ili posjeti nužda. I dok se prva uvijek najavi i ciklički nas obilazi podsjećajući na obvezu prema vrijednostima zajednice koje smo nekritički prihvatili, potonja nas gotovo uvijek iznenadi ostavljajući vrlo malo vremena za ispravljanje neravnina i rušenje zidova koje je za sobom ostavila naša iracionalnost. Zato je čak i kasno tek sutra dati doprinos svome rehumaniziranom ja jer sutra je tek potencija čiji ostvaraj ovisi o nekim višim voljama. Naučili smo živjeti prema obvezama i svijet mjeriti novcem pa olako odmahujemo nad svim onim što nas ne obvezuje i nije naplativo, dok smo istodobno odmor pronašli u negiranju tuđih vrijednosti i prekvalifikaciji neistomišljenika u neprijatelje utemeljujući tako neohedonizam - verbalno cipelarenje za dušu. Da, postali smo nasilno sebični pretjerujući u obožavanju vlastita mišljenja i imovine koje nam već sutra mogu oduzeti ne nužno ljudi, već onaj ili oni što su nanizali bisere na nisku života s koje svaki dan otkliže jedan od njih. Mora li taj biser pasti u kal naših pogrešaka ili ćemo biti dovoljno pribrani i hrabri omogućiti mu da klizne natrag u bistrinu iz koje je izvađen onoga dana kada smo prvi put ugledali svijet.

Ispod ovoga sam odijela samo čovjek, manufaktura prirode u najmu života i nagonski prebirem dan po dan, ali ne žalim se jer još uvijek svim čulima osjećam svoj dom: vodu, zrak i tlo. Kako da ih svedem na granice koje vide samo suženi umovi? Kako da tekućine oštricom presiječem na pola? Kako da na zraku ucrtam crvenu liniju razgraničenja i ogradim se od onih koji ih sa mnom dijele proglašavajući ih stranima, pa čak i nepoželjnima? Moj duh je slobodan, ali ne i korak, iako mi tijelo živi po zakonima prirode. Administriraju mojom sviješću i institucionaliziraju život pozivajući se na civilizaciju koja se od divljaštva razlikuje tek pismenošću i hrpom beskorisnih propisa koji hrane neupitnost njezina ega. Za nju sam tek gola statistika, kultivirani divljak u njezinoj službi koji je svaki svoj pristanak dao već unaprijed - činjenicom da postoji. Moj dom nema kvadratnih metara ni administrativnih granica i moja stopala u moru pripadaju svim morima i oceanima s kojima se povezuje, a ne onima koji i nad vodom podižu zidove režući im tekućine na pola. Tko je taj tko se usudi reći da posjeduje vodu, zrak i tlo i da do njihovih središta ne mogu bez određena pristanka?

Hrvatska se polako ali sigurno utapa u bljuvotini vlastite nesposobnosti, i to kao posljedica prejedanja alergenima komercijalna naziva: nepotizam, papirologija, politikanstvo i feudalni kapitalizam. Ta četiri čavla u klimavu lijesu naše ga bitka još samo čekaju završni udarac. Kako me uvijek netko počeše da pišem ono što već svi znaju, pisat ću o sebi, i tako im izbiti peti čavao jer još uvijek ne stanuju u mojoj glavi, a ako netko smatra da su čavli i lijesovi preteška dijagnoza za skelet s kojega visimo, neka mu se čini da pišem u i o činovima.

Ja, obrazovani i uzorni građanin, stajao sam u redu kao zadnji krumpir čekajući potvrdu svoje uzornosti kako bih na sprdačini od posla sa svojim nadređenim, bez znanja, obrazovanja, morala i s dosjeom, potpisao ugovor i postao njegovim zakonitim kmetom. Potpuna dojma radi, ustat ću, staviti ruku na srce i zapjevati...hm...A možda i neću. Zapravo, bojim se i pomisliti koliko je ozbiljnih funkcija podijeljeno neozbiljnim personama, koliko je podobnih postavljeno na nepodobna mjesta, koliko je znanja oskvrnuto neznanjem, koliko je zbilje uništeno diletantizmom. Većina se miri s nedostatkom kriterija, manjkom prava i viškom obveza, misleći da šutnjom kupuje mir. Oni koji se pokušavaju otrgnuti od takvih običaja bivaju proglašeni oskvrniteljima tradicije i temeljnih vrijednosti iako su iste potrošile sve argumente zbog kojih bismo morali ostati njihovim dobrovoljnim zatočenicima. Napola pripitomljeni, napola demokratizirani, nimalo pismeni, to je kratak opis društva koje od mehanizama demokracije koristi samo nadglasavanje - budala nad pametnima. U tom nadmetanju pametni obično bivaju pometeni jer je poznato koliko malo vrijedi kilogram mozga iako odavna nema deutsch maraka i čuvara pečata. Ostale društvene aktivnosti uglavnom čine ceremonijali, red bljutave pristojnosti i degutantna kiča koji neprestance uvjeravaju da se u raju nijedna polica nije pomakla i nijedan glas čuo protiv. Sve je u savršenu redu, sve baterije rade kao nove, a povezi su na pravome mjestu. Oči ionako ušima ne vjeruju pa njima ostaviše slobodu. Ali jednoga dana kada se baterije isprazne i skine povez s očiju, raj će izgubiti poklonike. Hoće li biti spremni osuditi idole i prihvatiti posljedice straha od odgovornosti? Ali ne treba gledati tako crno, društvo je dobilo priliku za uvozom jeftine radne snage. Tako radi pravi strateg: prodaje zlato za toaletni papir. Kao da narod zna što je to karat.

Magare kakvo jesam, nisam se dao, njakao sam i njakao oko piljenja ispiljenih drva i agoru pretvarao u pilanu. I dalje sam tražio izvorni oblik nečega što je navodno normirano (naravno, ne hrvatsku adaptaciju jer se mnogo toga izgubi u prijevodu), jer kako da znam da civilizacijske norme nisu tek osobne natuknice onoga tko se na njih poziva. Nespretnost odgovora druge strane samo je potvrdilo moju tezu da je pozivanje na civilizacijske norme jednako pozivanju telefonskog broja prije izuma telefona i da je sadržaj na kojega se poziva svaki rječiti papagaj samo interpretacija interpretiranog, pa tko popuši - popuši. E, to je već mazohizam, pa mi se njakanje čak i počelo sviđati. Tko zna, možda i nije tako loše biti magare, tim više ako u nadmetanju s vrlim redarima dobijete važan podatak kao što je onaj da je ovima sam vlasnik dao mandat. Do tada sam živio u zabludi da je moderiranje nekakav (istina, besmislen) hobi, a ne funkcija poput one u Vijeću sigurnosti i da je posao redara ipak lakši od mozganja o tamo nekakvim rezolucijama. Kada bih bio zločest, pitao bih koje su to tekovine: one koje su niknule na kolonijalističkom pojmu rasa, robovlasništvu i imperijalizmu ili pak one koje su na zgarištu etnički očišćenih teritorija stvorile suvremene zajednice neupitna suvereniteta. Što to čini civilizacijsku tekovinu: drsko otimanje tla i gena, a potom nametanje legaliteta takvu nasilju? Netko će reći da povijest ne možemo promijeniti (da, nemoguće je izbaciti sve one prljave, ali naparfumirane spodobe koje su za života kupile božanski status, a sve ostale prognale u stada), ali je ne moramo neprestano koristiti kao pojašnjenje i protuargument za sve što se danas događa. Naš temeljni problem nije povijest kao takva (tim više što nam i nije nešto poznata), već nevješto i uzaludno prekapanje po njoj; čak ni civilizacijske norme, već neozbiljno pozivanje na njih: istodobno ne znamo kamo bismo s odjecima drugih i treba li im uopće dopustiti prolazak komunikacijskim kanalom. To što danas zatvaramo vrata i pojačamo radio kada naše uši svjedoče obiteljskom nasilju, ne znači da smo postali uljuđeniji, nego da smo samo bili pedantni oko akustike. Usprkos tome i dalje stvaramo iluziju pluralizma, a istodobno živimo lutkarsko kazalište u kojemu je sve osim konaca suvišno.

Plitko si pogladih bradu i duboko se zamislih, a nakon nekoliko trenutaka općenja sa šutnjom napokon nešto i pomislih : Ta gori nisam, prošlost nemam, a budućnost im ne dam. I tako se rodila ideja između dviju redukcija moždane energije. Svojim biračima ne kanim ništa obećati, čak ni u okviru propisanih ovlasti, jer obećanja su kao i baloni: čim napuste usta, teško ih je uhvatiti. Zato ću u skladu sa svojim balkanskim manirima, kao pravi poluotočanin bez otoka i kontinenta, milozvučno priopćiti: Nije me briga za vas kao ni vas za mene, ništa ne dajem niti tražim, ako želite glasujte, ako ne, koga briga. Ionako se samo igram, a vi i dalje vjerujete da vaš glas nešto vrijedi među milijunima drugih kao što je to bilo i prije milijun godina kada nas je bilo milijun puta manje. Neću biti kolektivno licemjeran i obećati da ću se žrtvovati za kolektiv jer to ne funkcionira ni na biološkoj razini, a kamoli na onoj društvenoj. Vrijeme je da mi, ljudi špiljskih instikata, završimo s erom modernih manipulacija, erom koja parazitira upravo na tim špiljskim reliktima i čini nas tako povodljivima i lakima (moćan je taj zanat koji je od trgovine ushićeno preuzela politika). I danas je žaloban broj onih koji ne pripadaju upućenom i obrazovanom puku; nekadašnju stalešku prepreku u dosezanju učenosti zamijenila je nestrpljivost skorojevićevskog hedonizma koji ne može dočekati plodove svoga rada pa koristi razne, moralno upitne, prečace. Upravo na tim prečacima egzistira cijelo ovo društvo, neumorno crpi sokove prijašnjih vizija i muka, a kada iskapi sve do dna naivno će pitati za zalihe. Tek će im tada neuroni prenijeti informaciju o disfunkcionalnom sustavu zbog kojega nam tek sada, nakon dva desetljeća od uspostave nove zajednice, potencijalni predsjednički kandidati obećavaju pravednu državu. Pa, dobro, gospodo i drugovi, zar ste se tek sada, nakon posljednje žetve, probudili da usred polja makova tražite nove doze opijuma za narod?