jeftino dam, samo da prodam. nosi sve. sjećanja, osjećaje, što god ti treba.
ionako nikome ne treba. bila bi to odista mizerna rasprodaja. fascinantni su mi ljudi koji mogu čak zaraditi time da prodaju svoje snove. možda je problem u tome što moji snovi nisu dovoljno općeniti? ili pak ne nalazim onu nit koja tinja u drugim ljudima. ionako je sve samo cmoljavo i patetično, pa čemu se onda još trgati bilo čemu?
naravno, lako je šmrcati u kutu i reći oni su krivi, ne shvaćaju me. a da li ja zapravo želim biti shvaćena je opet druga stvar. možda mi je samo do toga da je nekome stalo, da ne tinjam ovako bezveze predsebe. da moje postojanje ima nekakvog smisla. mogu pokušati sama dati nekakav smisao onome što radim, ali to ipak nije to. treba mi priznanje. treba mi reakcija. bilo kakva.
krasno to zvuči, emocionalno ispoljavanje na internetnu. no koliko god zvučalo čudno, nekako me preplavljuje osjećaj sigurnosti. jer ionako nikoga nije briga. a i da je, nije me briga. teoretski nema tajni. jer svaku tajnu zna netko.
šutnja je zlo.
šutnja je oruđe kojim možeš ubiti čovjeka bez da ga i pogledaš
šutnja je strašna.
čemu onda?
reci nešto, bilo što.
ja sam pokušala, stoput, milijun puta. preko etera i u mojoj glavi. sve je drugačije.
čini se da se opet previše poistovjećujem s likovima iz knjiga. koliko god željela biti oryx ili crake, ostajem prokleti snowman.
Post je objavljen 16.08.2011. u 01:55 sati.