(ako dobro brojimo blog editor i ja, ovo mi je 500-ti post! Bravo-bravo!)
Znam da sam samovoljno uzela dulji godišnji odmor (od svega, pa i od ovog bloga), ali pričekajte dok čujete što imam novo za vas - nešto doista specijalno, knjigu koja će vas zagrijavati ne samo kroz ljetnu sezonu, ne samo kroz jesen koja nam predstoji, već bih vam ovu knjigu mirne duše mogla preporučiti i za čitanje tijekom čitave zime. Bestseler New York Timesa, čiji naslov i autora možete iznaći i u naslovu ovog posta, doista je nešto posebno, iako je sastavljen od dijelova koji su autorici ovog posta (a vjerujem, i brojnim drugim čitateljima na ovim geografskim širinama) itekako dobro poznati kroz prethodna čitateljska i općekulturna iskustva, što se poglavito odnosi na cjelokupni Tolkienov opus, knjige o Harryu Potteru i čitave Narnijske kronike C. S. Lewisa kojih se jako dobro sjećam iz djetinjstva.
(Ono što ću vam reći o ovoj knjizi može se činiti doslovce prepisanim iz kritike ove knjige NY Timesa, ali doista smo autor te kritike i ja došli do istih zaključaka).
Prvo, ne znam bi li naslov „Mađioničari“ bio doista prikladan prijevod izvornika koji glasi „The Magicians“, s obzirom da ovakav prijevod kod nas evocira konotacije koje se prvenstveno odnose na iluzioniste, dok „The Magicians“ označava osobe koje se bave magijom (a ne trikovima), pa bih ja radije da o ovoj knjizi razmišljate kao o „Čarobnjacima“ ili „Magovima“, radije nego o „Mađioničarima“.
Kao drugo, poslušajte kratko o radnji: u središtu je zbivanja tinejdžer imenom Quentin Coldwater koji je zajedno sa svojim prijateljima Juliom i Jamesom u procesu upisa na željeni koledž, recimo Princeton. Međutim, misteriozno se Quentin nađe na testiranju na Brakebills koledž koji obrazuje nove generacije mađioničara, odnosno čarobnjaka. U tom smislu Brakebills je sličan Hogwartsu u kojem se školovao Harry Potter, no ne sasvim (naime, u Brakebillsu nema sigurnosnih mreža; od magije, koja je inače jednako precizna i dosadna kao i druge znanstvene discipline, i u Brakebillsu se može smrtno stradati). Međutim, i tijekom školovanja u toj školi sve o čemu Quentin sanja jest da se nađe, ukoliko postoji, u čudesnoj zemlji Filoriji u koju se, prema serijalu dječjih knjiga autora Christiana Plovera iz 1930-ih, ulazi kroz zidni sat, i da više nikad ne izađe iz nje, jer mu se čini idilična. U školi upoznaje Alisu, u koju se zaljubljuje, upoznaje Josha, Eliota, Janet i Kunu, koji postaju njegovi suputnici u putovanju koje je jednako životno koliko i magično (između zemlje Filorije i zemlje Narnije postoje nevjerojatne sličnosti; umjesto Snježne kraljice, tu je Urarica, umjesto lava Aslana, postoje dva ovna, Umber i Ember i druge sitnice. U svakom slučaju, i Filorija čeka da četvero ljudske djece popune četiri kraljevska mjesta koja su namijenjena samo ljudima, a nikako stanovnicima Filorije).
Kao treće, moram priznati da je seting prilično sličan ranije navedenim djelima (a mogu tu dodati i košmarnu atmosferu „Alise u zemlji čudesa“), i to vrlo izvjesno namjerno sličan (Lev Grossman je po struci književni komparatist, pa sumnjam da su mu se ovakve sličnosti potkrale slučajno), no bit je zapravo u drugom dijelu knjige koji nastoji puno uvjerljivije odgovoriti na pitanja o tome kako bismo se mi osjećali da nam se dogodi da se nađemo u zemlji iza ormara (ili zidnog sata) – bismo li se odmah okušali u gađanju lukom i strijelom ili mačevanjem, kao što su to učinili junaci Narnijskih kronika, ili je vjerojatnije da bismo povraćali, bježali od borbe i kolebali se? (potonje je vjerojatnije, moram reći). Isto tako, postavlja i pitanje što sve može poći po krivu kad čovjek nastoji ostvariti nemoguće dječje snove u odrasloj dobi. Gotovo je sigurno da takav pothvat ne može dobro završiti.
NY Times je ovu knjigu okarakterizirao kao „Harrya Pottera za odrasle“ ili „Abrakadabra Angst“ i ja nemam izbora nego se složiti s time: doista se radi o pristupu koji nastoji pomiriti fantasy i uvjerljivost; unatoč svemu, svi ljudi nisu građeni kao junaci i heroine, pogotovo dok odrastaju. A kao što reče i jedna statistica u knjizi, magija je preozbiljna i preopasna stvar da bi se povjeravala djeci. U svakom slučaju, ovakav pristup fantasy književnosti ozbiljno uzima u obzir i ličnost, mane i slabosti svakoga junaka i računa s njima dok gradi fabulu.
Kritiku iz NY Timesa pročitajte OVDJE.
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: tičerica, Modesti Blejz, Medo, Ribafish...
KRATKA PREPORUKA:
Čitajte ukoliko istinski volite fantasy, ako ništa drugo, a ono zbog toga da možete govoriti kako je totalni fejk ovakvo besramno posuđivanje iz tuđih djela. Čitajte i ukoliko ste tek zagrebli površinu fantasya, možda se navučete na još nešto. Ako doista ne volite spekulativnu fikciju, i to nijednu njezinu podvrstu ili podžanr, možda ovo nije knjiga za vas, osim ukoliko vas ne smeta to što nećete shvatiti reference.
Post je objavljen 15.08.2011. u 15:00 sati.