zaista teško shvaćam kada mi je potrebno mjesec dana, sati razmišljanja i hrpa glazbenog i književnog utjecaja da se više okanim još jedne od svojih nebuloza. ali barem sam shvatila. ili recimo da jesam. za tjedan dana ću vjerojatno ionako opet biti labilna i pokušavati ispraviti stvari. stvari za koje se nadam da nisam ja kriva. nadam se. svemu.
teško je shvatiti da netko ne osjeća isto prema nekome. strašno. mora da sam poprilično u banani ako se konstantno vraćam na staro. vrtim se u krugovima, ponavljam riječi utjehe i isprike nazimjence poput neke bolesne mantre. još još još još. mrcvari me cijelu.
možda je to mazohizam? namjerno kidam na sitne komadiće ono za što predpostavljam da je duša. ili hrpa neurona. to je malo teže raskidati. svejedno. moram samo saznati čemu sve to kažnjavanje. jer me netko uvjerio da sam uništila jednu buduću cvijetajuću karijeru time da sam previše podupirala određenu osobu? jer sam htjela održati barem trunku dostojanstva i ne prepustiti autodestruktivnom ispoljavanju samo da bih nekome ugodila? i tko je na kraju moron?
katkad se zapitam gdje mi je samo nestala ironija? moja draga, jedina. moja divna družica. možda je pobjegla skupa s mojim samopouzdanjem? i ostavila kopile Kompleks.
nije to čak ni najgore u cijeloj priči. već to da dani prolaze. kladim se da ću već sutra biti 30.
a ja se vrtim u prokletom krugu. uvijek jedno te isto, uvijek jedni te isti osjećaji, uvijek jedne te iste osobe. pokušavam što manje razmišljati, jer to samo pogoršava stvari. čak sam neki dan shvatila da sam se zapravo izgubila među sjenama ljudi. jednostavno su se svi stopili u jedno. jedno veliko nešto što me ne shvaća. masa lica, očiju, noseva, ustiju.
divota.
Post je objavljen 15.08.2011. u 14:03 sati.