Legija sim, Legija tam! Bole riječi, boli vrijeme, bole sudbine, daj još rundu prijatelju, kome je do istine ...
Prestao sam kupovati Globus. Već više od pola godine. Nema se što pročitati. Samo na blogosferi ima smislenijih političko-ekonomskih analiza. Većina profesionalnih novinara je dobro plaćena za svoj posao, iako će se svi redom tužiti kako su malo plaćeni.
Ovdje na brdovitom Balkanu, pa i u našoj dragoj domovini, koja je zagađena od zajedničke jugoslavenske države s balkanoidnošću, iako je primjerice Zlatko Canjuga u devedesetima tvrdio da je Balkan kolijevka suvremene europske civilizacije jerbo su i antički Grci bili Balkanci, tu se povijest proizvodi sto na sat. Najgora situacija je s Drugim svjetskim ratom. 45 godina postojala je lažna slika povijesti za koju se bore i danas lažni antifašisti, potomci gologuzih partizana (koji nemaju veze s onim hrvatskim komunistima koji su digli ustanak ili s onima koji su ubijeni kao što su hrvatski velikani August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica, a ubojstvo tih ljudi, to je na duže staze veći zločin i od Jasenovca), ali taj duh te lažne povijest čuvaju i duhovni potomci Vlade Bakarića i dermatologa Mike Špiljka, dvoje antihrvatske nesreće većih razmjera, pa nekako sam dojma da bi lički Srbin Prica bio veći Hrvat od Bakarića, da je poživio.
Svaki politički sukob u Hrvatskoj se svodi na ustaše i partizane. Krene se s komunalnim pitanjem (npr. vodovod i kanalizacija), ali nekako s prostornog plana dođe do Drugoga svjetskoga rata. U takvoj situaciji kada iracionalno potiskuje racionalno, vrlo je važno imati donekle objektivnu historiografiju (iako objektivna znanost je mit ateističke prirodoslovne grane znanosti, ne postoji eksperiment koji će uvijek dati iste rezultate, dakle objektivnosti nema što god da razni hičensi i dokinsi kenjali, ne može čovjek ostat normalan ako je cijeli život u laboratoriju). Već za komunizma, bilo je autora koji su pisali objektivnije od mainstreama, ljudi poput generala Petra Tomca ili admirala Mate Jerkovića, zanimljivo, obadvojica su otišli iz domobrana u partizane, nakon rata živili i djelovali u Beogradu, pa im je valjda to davalo veću dozu objektivnosti u odnosu na druge, uglavnom srpske i srbijanske autore. Zanimljivo, danas valjda 10 ljudi u Hrvatskoj zna za te ljude. Ako. Bio sam tako jednom u SABAH-u (nekad SUBNOR), nisu znali tko je Tomac. Zadnjih 20 godina, pojavila su se neka djela koja demistificiraju ili bultmanovski kazano vrše demitologizaciju Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj.
Primjerice Davor Marijan, u knjizi "Borbe za Kupres 1942." iz 1999. prikazuje što se dogodilo točno. Iako postoji narodna predaja kako je Crna legija obranila Kupres na čelu s Francetićem, Francetića oko Kupresa nije bilo. Obranu Kupresa su činili manjim dijelom Crna Legija, većim dijelom kajkavski domobrani i lokalno stanovništvo iz Kupresa, naoružano puškama, ali obučeno samo u narodnu nošnju. Partizansku elitu su odbili Jozo, Mujo, Stipe, Štef i Joža pod zapovjedništvom domobranskog pukovnika Franje Šimića, kojeg su pak ubili ustaše u ljeto 1944., vrlo vjerojatno zbog sudjelovanja u puču Lorković-Vokić (ustaška promućurnost opet na djelu). Posebno je poglavlje o Crnoj Legiji (koji su u biti dvije odvojene postrojbe od 1942.), a te dvije Crne legije kroz cijelu 1943. nisu imale značajnu pobjedu pred partizanima, odn. partizani su ih sustavno nabijali i praktički uništili. Tek dolaskom Bobanove Crne Legije na područje SZ Hrvatske 1944. i uključivanjem regruta s područja Bjelovara i Podravine, Crna legija je opet postala vrlo opasna (koji spoj je to spoj Juga i Sjevera bio).
Zašto ovo sve pišem? Zato što u današnjem Yutarnjem izišao je članak pod imenom "Prvi put cijela istina: Ustaška postrojba jedina uz Nijemce pokušavala osvojiti Staljingrad" s dosad neviđenom količinom gluposti, laži i obmane, čak i za EPH. Uz nekakve luđačke tvrdnje o nekakvoj oklopnoj postrojbi u Rusiji i Ukrajini, ono što iznenađuje je oprema članka. U novinama je devet fotografija, na webu je šest, a od devet fotografija u tiskanom izdanju, šest pokazuje Crnu legiju (uključujući i spomenute seljake s Kupresa), a tri su tek od Hrvatske legije i to samo jedna od konkretne pukovnije, ostalo su legionari pod talijanskim zapovjedništvom. Na webu je samo Crna legija. O Hrvatskoj legiji je dosta i kvalitetno pisano, u barem sad već desetak izdanja, a najbolji prikaz te jedinice je njezin ratni dnevnik, kojega je pripremio hrvatski arhivist Milan Pojić uz stručni komentar. Knjiga je izašla 2007. u izdanju Hrvatskog državnog arhiva, ozbiljne znanstvene ustanove.
Općenito nesretna Hrvatska legija i njezina najveća postrojba 369. pukovnija koja je bila pukovnija njemačke kopnene vojska (pučki kazano Wehrmachta, iako tu riječ o Heeru, nevažno za ovu priču) bila je domobranska, a ne ustaška postrojba. Legija je još imala jednu brigadu pod Talijanima, po jednu bombardersku i lovačku eskadrilu pod Nijemcima te pomorsku flotilu u Varni gdje se obučala hrvatska mornarica jer nije smjela na Jadranu, zabranili "saveznici" Talijani. Pukovnija je sastavljena od oko 6000 dobrovoljaca u ljeto 1941., 2/3 Hrvata i 1/3 Bošnjaka, ali isključivo dobrovoljaca u rangu vojnika. Naime, nitijedan domobranski časnik ili dočasnik se nije htio dobrovoljno javiti za tu postrojbu, a dete-kreten Pavelić je pobrao sve najbolje časnike i dočasnike i darovao ih Nijemcima. Bila je obučena u njemačke (ljetne) uniforme, prešla pakao ruske zime u spomenutim ljetnim uniformama, praktički izginula, a preživjeli su završili u sovjetskim logorima, te se "dobrovoljno" javili u Jugoslavensku brigadu, kojoj su Rusi nabili šajkače i kraljevski grb. Krajem 1944. bili su poklonjeni Titu i bili su jedna od najefikasnijih partizanskih postrojbi u cijelom ratu, sustavno slani na nemoguće misije da bi ih čim više poginulo. Jedna od najluđih priča hrvatske povijesti. Postrojba nema zabilježenih ratnih zločina, kako to implicira oprema Yutarnjeg.
Dakle povijest postoji. Tumačenje povijesti isto. Ovakvi članci štete općem miru, dobrobiti i da smo u Americi, trebalo bi tužbom stjerati Yutarnji u bankrot, iako je ovo tek kap u moru žutila i uništvanja života živućih ljudi koje EPH i Yutarnji proizvode.
A što je najluđe o ovoj knjizi gosp. Obhođaša, također arhivista, već je pisao pred više od pola godine Zvonimir Despot.
Pero Panonski
Post je objavljen 14.08.2011. u 18:18 sati.