nije teško pričati gluposti, prepustiti se porivima je lako, a zatupiti još lakše.
najgore je kada čovjeku neke stvari postanu jasne tek naknadno. ne znam zašto ljudi jednostavno ne mogu otvoriti svoja usta i reći što ih muči i zašto, umjesto da izmišljaju milijun gluposti koje će opravdati njihovo ponašanje.
lako je crniti neki bend ili neku osobu, reći da su bezveze, da se svugdje trpaju i da nemaju pojma. teže je priznati da je to možda zato što je netko u bendu postigao nešto što mi nismo mogli, još gore kad je ta osoba naše godište. još ako tome dodamo da je tipa primljena na neki fakultet gdje mi nismo upali, stvari postaju sve gore i gore.
no ipak postoji izlaz.
već neko vrijeme mrzim sebe zato što mrzim nekoga. nije to zapravo mržnja u pravom smislu te riječi, iako bih tu osobu vjerojatno zadavila da mogu. nedavno sam shvatila da je prava pozadina tog osjećaja da ta osoba predstavlja ono što sam nekad željela, život kakav bih htjela voditi, uspjehe koje bih htjela imati, a nisam. a imali smo više-manje slične predispozicije, dok su razlike više-manje karakterne. nisam znala što da napravim s tom situacijom, nisam znala kako izbjeći tu mržnju. pokušavala sam zaboraviti, biti dobra u nečem drugom, nije išlo. uvijek bi se ponovila ista situacija, isti osjećaj kad god bih vidjela neku novu tvorevinu ili neki novi uspjeh. zašto to nisam ja? zašto ja ne mogu biti takva?
mislim da je došlo vrijeme da se vratim svojim starim zanatima. možda ne odmah, možda ne iz ovih stopa. ali treba mi nešto. nešto da dokažem samoj sebi da mogu i ja. jadno i patetično, znam. ali opet. pošast novijeg doba je da svatko mora biti bolji, pametniji, ljepši od ostalih. štogod. moram nekako izliječiti komplekse koji su se nakupili tokom godina. svaku malu ranicu koju sam zadobila u posljednje četiri godine.
novi početak? ne vjerujem. nema novih početaka prije smrti. sve je jedan te isti kontinuum, kotač sudbine koji se okreće, i nikad ne znaš što te čeka sutra. znali su ljudi u srednjem vijeku kako treba živjeti. da bar mogu i ja tako. s dovoljno alkohola možda bih čak i mogla biti u stanju raditi takve idiotarije, ali sve dok sam svjesna toga što radim, malo vjerojatno.
i što onda preostaje osim naravno klasičnih jadikovki i "ja nisam kriva", i "isse kak je xy bezveze, nema pojma, ja sam ipak najbolja, makar podgrijavala staru slavu"?
znam da previše, čak i bolesno ovisim o tuđim reakcijama. ali, tako su me odgojili. valda. možda sam oduvijek takva. kako god bilo, ne vidim drugog izlaza doli zadubljivanja u ono što mogu, što znam, a opet aktiviranje sebe kao takve na onim mjestima koje smatram mjerodavnima. svjesna sam da vjerojatno, kao i inače, neću biti sretna s rezultatima, ali sve je bolje od jadikovki, ne?
Post je objavljen 14.08.2011. u 16:09 sati.