Razveo sam se s prvom suprugom, koliko je to god moguće, prijateljski. Nakon što smo se odlučili na taj korak više nije bilo svađanja ili natezanja oko podjele zajedničke imovine. Pas je ostao sa mnom.
Pet godina kasnije pas i ja živjeli smo u jednosobnom stanu od 32 kvadrata u Zapruđu. Jednog popodneva preturajući po ladicama naišao sam na magnetofonsku kazetu na kojoj je bilo snimljeno kako moja bivša na nekom tulumu svira gitaru i pjeva. Znala je mnogo pjesama, mogla je bez prestanka pjevati satima, a da se ne ponovi. Dobro je svirala, a glas joj je zvučao otprilike između Melanie i Joan Baez, pa je njihove repertoare znala gotovo u cijelosti. Usput rečeno, čak je bila i nalik na te dvije pjevačice.
Ugurao sam kazetu u magnetofon, pustio, i njezin glas je preplavio mali stan. Pas je spavao u uglu sobe. Iznenada je otvorio oči potpuno razbuđen. Polako je podigao glavu s poda. Zatim je lagano ustao i s noge na nogu premjestio se na sredinu prostorije, te sjeo točno na mjesto jednako udaljeno od oba zvučnika gdje je zvuk bio najkvalitetniji. Sjedio je kao da mu se neki teški teret navalio na pleća i očigledno pozorno slušao.
Nakon nekoliko pjesama čuo sam da potiho cvili. Cvilež je postajao sve jači. Napokon je pas zabacio glavu i zatulio prema plafonu, tiho, da ne nadjača pjevanje, ali bolno i razdiruće. Čuo ju je, prepoznao, ali je znao da nije s nama.
Nisam imao snage isključiti magnetofon, a neprekidno pseće zavijanje me kidalo više nego ijedan trenutak dok smo se supruga i ja rastajali. Imao sam osjećaj da je glas gospodarice bio prejaki podražaj da bi mogao suspregnuti ono što mi je neprekidno tajio - da mu nedostaje, pa je odjednom sve provalilo iz njega. Na kraju je magnetofon škljocnuo u pola pjesme i zavladala je grobna tišina.
Pas se samo sručio na isto mjesto na kojem je sjedio kao da su mu popustili svi mišići, uzdahnuo duboko, ljudski, i zašutio.
Samo mi je jedna misao u tom trenutku olakšavala disanje - sreća na nismo imali djece!
Post je objavljen 14.08.2011. u 13:44 sati.