"I'm your past, I'm your ancestor, come from the land of the dead. Now I'm lost, I can't get back, I'm stranded here, I'm all alone." Margaret Atwood in "Oryx and Crake"
svako malo pročitam par strana svoje najdraže knjige iz koje je citat iznad teksta i nadam se da neću skoro stići do kraja. iako ima nastavak, drugi dio, bit će i treći, ali ipak. ne želim doći do kraja, zadnjeg poglavlja koje povezuje prošlost i sadašnjost. pogled u budućnost je odviše strašan. iako se i u drugom dijelu radi većinom o stvarima koje su se događale simultano, negdje u prošlosti. sve se topi u ogromnu bezobličnu masu. boje, mjesta i događaji, sve postaju sivo sjećanje u sivom svijetu.
nedavno mi je netko rekao da nikad neću izvući ništa pametno iz knjiga koje čitam jer će ionako kraj svijeta. da nemam pojma o tome kako stvari stoje, da ništa nema smisla.
naravno da sam svjesna toga. naravno da će vjerojatno za koju godinu sve otići do vraga samnom i sa svim ostalim idiotima koji vjeruju još gorim idiotima od sebe. nažalost. znam. baš zbog toga tražim bilo kakav smisao, nešto za što ću se uhvatiti kad više ne bude bilo ničeg drugog. zar je TO tako teško za shvatiti? ljudi vjeruju da bi se tješili, vjera nam je potreban da nam pomoge. ona ne služi tek tako da se ima oko čega filozofirati, koja je prava, koja će ti pomoć u tome i tome. ako ja želim vjerovati u sveca svih krušaka ili boga šarenih kamenčića, tko će mi zabraniti? mogu me spaliti, mogu mi raditi što god, ako je vjera dovoljno jaka, opstat će. Eppur si muove!
ipak, ljude više nije briga za bilo kakav oblik vjere. sve je zapisano u TV-u. moćni tv sveznajući, svetac svih izgubljenih. lakše je tupo gledati nego razmišljati. lakše je upijati nego stvarati.
ljudi davnina su vjerovali. u bilo što. makar oblačili drveće u ručnike. makar rezuckali bogove iz kostiju. štogod. pomoglo im je da shvate svijet i svoju ulogu u njemu. danas dobivamo samo gotovu informaciju o tome kako drugi žive, što se događa drugima, što mi ne bi morali raditi i što bi mogli, ali ako nam se ne da, onda ne moramo. sve su to smjernice koje se odnose na više manje fiziološke potrebe i osjećaje sreće i zadovoljstva. koje zapravo i nema previše ljudi, već misle da imaju, jer im je rečeno da oni tad i tad i u tim i tim situacijama moraju biti sretni.
katkad imam osjećaj da ne spadam u ovo vrijeme. ili još više, da sam ostala negdje u nekom vremenu od prije desetak godina, zalijepljena za devedesete i rane dane novog milenija. vrijeme kada sam bila dijete i tinejđer. vrijeme kada se svijet činio drugačijim. kada je stvaranje imalo nekakvog smisla i kada je sjedenje ispred ekrana kompjutora bilo čudno. vrijeme kada se misli moglo sročiti bez da one ishlape u zraku koji izdišemo.
ne želim biti u toku s vremenom, ne želim najnoviji mobitel i ne želim da se sve stalno mijenja, da sve svakim danom bude sve novije i novije. vrli novi svijet ne postoji. želim spoznati ono što već poznajem. stati, okrenuti se i shvatiti zašto se stvari događaju.
ali to ne bi bilo moderno.
moderno je juriti naprijed
dok se ne zabiješ u prvo drvo.
(pod predpostavkom da još ima drveća)
Post je objavljen 13.08.2011. u 16:32 sati.