"Društvo piskarala"
Usamljenički je vikend protekao, polako i mučno. Vlatko je radio tog vikenda ono isto što i svakog vikenda, ali nije bilo radosti u tim radnjama. Sve kao da je postajalo dužnost. Ulovio je samog sebe nekoliko puta kako baca poglede prema mobitelu, očekujući da sprava zazvoni, da začuje Klarisin glas, mekan i drag. Ali je srebrnasta spravica tiho ležala. Njena ga je šutnja izjedala i to ga je ljutilo. Zašto mu nije svejedno? Zašto nije ravnodušan?
Zaredali se dani, ponedjeljak, utorak, sijeda i mobitel je iznenada oživio. Njegov je prodorni zvuk dozivao i Vlatko bi žurio k njemu, napuštajući smjesta ono s čime bi trenutno bio zauzet. Podizao bi mobitel i upitno gledao u njegov zaslon, ali nikad nije na njemu ugledao ime koje se nadao ugledati. Nije zvala, netko je drugi zvao …
Svakog bi dana netko iz "Društva piskarala" nazvao Vlatka i on bi slušao o susretu s Klarisom. Svi kao da su bili iznenađeni njenom promjenom, naglašavali su je, govorili s oduševljenjem o njoj, ali je nitko nije imenovao. Konačno je Vlatku dosadilo i kad ga je nazvala Snježana, koja je bila poznata pod nadimkom "Vila", pa i ona naglasila tu promjenu, nije više mogao šutjeti i prekinuo ju je usred rečenice i upitao:
- Svi govorite o promjeni. Kakva je to promjena?
- Pa, drugačija je ... punašnija ... zrelija.
- Hoćeš reći da se udebljala?
- Ne, to ne! - odbila je Snježana odlučno i smijući se. - Ali jest se zaokružila … ozbiljnošću.
- Do vraga, o čemu to govoriš?
- Ma ne znam ni sama - smijući se priznala je "Vila". - Tebi se još nije javila?
- Nije.
- Možda te čuva za kraj.
- Čuva?
- Pa znaš ... da prvo sve nas od piskarala obavi koji joj nismo toliko važni kao ti.
- Misliš da sam joj i nadalje važan?
- Bio si joj važan - ispravila se Snježana. - U svakom slučaju, eto je uskoro i kod tebe. Nije joj još mnogo piskarala preostalo.
"Šećer na kraju?", pitao se Vlatko nakon tog razgovora.
U tom je trenutku, dok je Vlatko stajao pored prozora i dalje držeći mobitel u ruci, zrak zaparao zvuk brodske sirene. Pogledao je i vidio remorkere kako vuku brod u luku. Kao da mu se nije dalo uploviti i pristati na taj način, činilo se Vlatku.
I odjednom mu sine: Klarisa mu se neće javiti!
Neće moliti sastanak s njime. Neće ...
Stajao je ukočen tik uz prozor i promatrao kako sivi brod u luku doslovno uvlače remorkeri i odjednom shvati: brodski motori ne rade, ugašeni su.
Ali nije ugašeno ono između Klarise i njega. Ono nešto koje ih je tako krhko spajalo i pod čijim su oblakom jedno vrijeme koračali zajedno kroz život. Nikad se to neće ugasiti, ne može se ugasiti. I upravo zbog toga, jer siguran je, kako i Klarisa to isto osjeća, neće mu se javiti. Krhka je i dalje. Mislio je da je tu svoju krhkost, nesigurnost, ono što ju je kočilo sprečavajući je da punim plućima udahne radost života, uspjela savladati. Ali nije. Sad mu je to sasvim jasno. I zato obilazi piskarala i sve će ih obići, ali njega neće posjetiti.
Posjećujući jednog piskarala za drugim i vodeći sobom kćerkicu, Klarisa kao da im govori:
"Pogledajte kakvo divno dijete imam! Zar je potrebniji još koji dokaz da sam pravilno postupila kad sam otišla?"
Uvjerava samu sebe. Da je pravilno postupila napustivši njega, Vlatka. Ali, znajući da njen odlazak nije bio baš obasjan obzirnošću, tražila je razumijevanje, prihvaćanje i odobravanje svog čina. Jer da nije tako postupila, ne bi sad imala kćerkicu, zar ne? To malo i prekrasno stvorenje koje je postalo novo sunce na Klarisinom nebu pod kojim se ona grije.
Vlatko se odmakne od prozora i odbaci mobitel na krevet, osjećajući kako se oslobodio nevidljivih okova. Ne mora više neprestano imati tu prokletu spravu pored sebe. Neće propustiti važan poziv.
Dok je obuvao tenisice, pripremajući se za još jednu rundu trčanja, na licu mu je titrao blagi osmjeh razumijevanja.
KRAJ
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 11.08.2011. u 15:07 sati.