ima li uopće smisla nostalgično se vraćati starom i isprobanom? oživljavati crkotine mrtve već godinama?
teoretski sam se izmijenila otkad sam se više manje prebacila na nomadski život daleko od mamasredimi firme, a opet već sam na početku toliko pukla da sam se zavukla nazad tamo odakle sam došla. sve ono po čemu sam bila drugačija, sve po čemu sam bila individualna (naravno, predpostavimo da tako što uopće postoji) se rasplinulo s mojom nesigurnošću. dopustila sam da se promjenim, da se asimiliram. da postanem nešto što se očekuje od mene. i strah me je. strah me je kad me netko krivo pogleda na ulici, što li će se dogoditi. gdje sam nestala ja? i moja kvazihrabrost? naravno, ima luđaka, ali opet, ima teoretski i normalnih ljudi. teoretski.
teoretski ja već godinama nisam napisala slovo a da to nije bilo dio neke zadaće. gdje sam jebemu nestala?
lijenost? previše posla oko faxa? depresija? koji kurac?
vidim kako je drugima super kako im sve ide. dobro, ide i meni fax. ta mizerija s kojom se patim dvije godine i s kojom ću vjerojatno nedobiti radno mjesto. ikad. yay.
da se vratim na svoje frustracije. nije da ikog zanima, ali nije da itko ovo čita. pa koga briga?
možda je to čak jedan od mojih glavnih frustracija. da nikog nije briga. ali opet, koliko mene bilo briga, ne mogu dostići razinu da to drugi primijete. ili ne znam. možda je jednostavno stvar u tome što razmišljam drugačije. ili ne. možda si samo umišljam. ali onda opet shvatim da neke stvari ne shvaćam, ne doživljavam onakvima kakvima to ostali doživljavaju. možda je to samo nužna razlika među ljudima. možda sam pukla.
ne mogu se natjerat da opet radim s modelima, da ih šminkam, slikma, štogod. jednostavno si ispadnem glupa, jer nemam stav, nemam definiranu ideju i ne znam zapravo kako sve provesti dok nisam u samoj situaciji a onda ionako ispadne nekako. mislim da me ljudi smatraju trknutom. u isti mah, povraća mi se od pejzaža i mrtve prirode i cvijeća i plinskih boca i životinja i čega god što se da slikati bez voljnog modela. izgovor mi je da nemam dovoljno opreme i da je previše zastarjela da bih mogla raditi normalne slike. kao da nisam prije tri-četiri godine upravo s tim govnom slikala sve živo i neživo! kao da hrpa ljudi ne radi još uvijek sa starim aparatima! i kao da me uopće briga za tehniku, hiper kamere, hiper mobitele i hiper štogod.
neki dan sam sanjala da su mi poispadale sve tipke s laptopa, da nemam čime pisat jer nema slova. možda je to upravo to. ponestala su mi slova u glavi.
a mogla sam imati takvu divnu karijeru! sa 20 bih napisala roman, sa 21 je bi ga izdala i sad bi bila bogata ko guzica.
naravno.
u nekom drugom svijetu.
gdje ja nisam ja a ovdje nije sada.
ili sam pak mogla naučiti svirat neki instrument i proslavit se s nekim bendom
ili otići u neku bijesnu trvtku, zaraditi hrpu novaca i biti bogata ko guzica.
ili izmisliti nešto super i obogatit se ko guzica
ili
ili
ili
ili
ili
ili
ili
ili
ili mogu začepit gubicu i biti sretna s onim što imam.
ali to ne bi bilo ljudski
Post je objavljen 11.08.2011. u 10:47 sati.