Marketing
Stubnerkogel - most, kravice i konjeki
Nastavljam s našim alpskim putešestvijama...
Iz samog središta Bad Gasteina žičarom smo se popeli na Stubnerkogel, nešto preko 2200 metara visoku planinu koja nadvisuje regiju Gastein, točno onu čije ste snježne vrhove mogli vidjeti na fotkama u prošlom postu.
Starija nasljednica (7) jako voli žičaru, a mlađa (5) je prije polaska gledala cijelu stvar s udaljenosti od jedno stotinjak metara i, ne vidjevši donju stanicu, u panici se pitala "A kako ćemo mi ući u te kućice? I kad jednom uđemo, kako ćemo izaći?!" Srdašce, odahnula je kad je skužila da postoje sasvim normalna vrata i da nećemo morati iskakati naglavce kad procijenimo da smo došli na cilj.
Pa, evo dva pogleda iz naše kabine. Prvi je na Bad Gastein, a drugi je na konjeke koji su pasli finu alpsku travicu. Osim konja, vidjeli smo i brojne kravice, pa su idućih dana naši razgovori za doručkom znali zvučati otprilike ovako: "Ajde, molim te, pojedi još malo sira. To je sir od mlijeka koje rade one vrijedne kravice koje smo vidjeli na planini, sjećaš se?" Pa slijedi priča kako kravice jedu fine alpske cvjetiće koji rastu na finom alpskom zraku... I sad, po povratku u Beč, starija nasljednica na svakom mliječnom proizvodu gleda natpise i kontrolira je li proizveden od mlijeka ili od alpskog mlijeka.
I evo nas na cilju. Vrijeme nam je bilo poluoblačno, ali s petnaestak stupnjeva ne prehladno.
Do gornje stanice žičare možete doći i pješice; staza je lijepa i uređena, široka i sigurna - tako je barem djelovala gledana odozgo, iz naše leteće strijele. Međutim, budući da naše mlade dame u takvim uvjetima obično obole od bolonogitisa i mamanosimeitisa, nismo htjeli riskirati da im se zdravstveno stanje ne pogorša. No, i gore ima sasvim dovoljno staza za nekoliko ugodnih šetnjica. Snijega nije bilo puno, ali nekoliko snježnih plahti na okolnim travnjacima bilo je sasvim dovoljno da se naša i sva druga dječica raznježe i počnu ne više toliko nježno grudati. A ono što je, zapravo, na Stubnerkogelu atrakcija jest viseći most, kojeg reklamiraju kao najdužeg i najvišeg u Europi. To vam izgleda otprilike ovako: najprije upoznavanje...
...pa pogled sa strane...
...pa pogled s pola puta... E, tu se most pod naletom vjetra počeo opako ljuljati, a moje do tada hrabre nasljednice odjednom su poželjele što prije stići na drugu stranu. Ali bile su zaista hrabre, jer su kasnije samoinicijativno odlučile prijeći most još jednom, da utvrde gradivo...
...ovo je pak pogled s mosta u dolinu, na suprotnu stranu od našeg gradića...
...a ovo je, konačno, pogled na most odozgo, s jednog drugog vidikovca na kojeg smo se popeli nešto kasnije; sad imate pogled na most iz svih mogućih perspektiva, osim s donje strane.
Nakon što smo prvi put prešli most, sjeli smo na ovu prekrasnu terasu, na kojoj vam se zbog staklene ograde čini da sjedite na samoj litici i počastili nasljednice njihovim omiljenim planinskim jelom, germknedlima (koji se na mom blogu, kao što možda primjećujete, često i rado spominju).
A ovo je stijena na kojoj je sagrađena gornja stanica žičare. Na njoj se osim žičare nalazi restoran na čijoj smo terasi sjedili, ali i zatvorena i sasvim lijepo uređena prostorija za ljude koji žele pojesti svoje vlastito, sa sobom doneseno jelo te brojne igraonice za djecu, od bazena s loptama namijenjenog najmlađem uzrastu preko tobogana, penjalica, stolnog nogometa, playstationa do besplatnog pristupa internetu.
Evo i dva pogleda na planine oko nas. Uvijek me fascinirala ta neizrecivo precizna granica snijega, kao da je netko kistom umočenim u bijelu boju prešao preko vrhova, zar ne?
I jedino na što se moram požaliti jest bilje; uz sve moguće vrste cvijeća koje su rasle i u nimalo alpskom dvorištu moje pokojne bake, na našem planinskom izletu nisam vidjela nijedan jedini runolist, osim na razglednicama i suvenirima. Hm... Možda im sad nije sezona? Zna li netko?
Mah-mah svima!
Post je objavljen 11.08.2011. u 00:45 sati.