Marketing
Vitkija žena čini brak sretnijim
<---- OMEGA
Istraživači sa sveučilišta Tenessee predstavljaju rezultate svoje dugogodišnje studije, koji su prilično očiti: brakovi su sretniji kada žena ima manji BMI od svog muža. Sreća je mjerena indeksima zadovoljstva s brakom, mjerenih od strane oba partnera, i BMI-em.
Sama činjenica da su muškarci zadovoljniji s vitkim partnericama nije nikakva novost, osim za horde pobornika "ljepota je u oku promatrača" filozofije. No zanimljivo je da se relativno povećanje sreće u braku jednako dijelilo među partnerima - i žene s manjim BMI-em od svojih partnera su bile značajno više zadovoljne brakom, naglasila je prof. Andrea Meltzer.
Nažalost, studija ne kaže kolika je bila točna razlika u BMI-u, i što se događalo u slučaju da su oba partnera pretila s minimalnom razlikom. Naravno, prof. Andrea je odmah dodala i politički korektnu bilješku:
"Ova studija je bitna jer pokazuje da žene bilo koje veličine mogu biti sretne u svojim vezama s pravim partnerom. Ne znači da moraju biti vitke same po sebi, već vitkije od partnera," rekla je.
BMI je samo jedan od faktora koji ima utjecaja na sreću u braku, naravno, ali važan je i ženama i muškarcima.Snažna preferencija vitkosti je obostrana, ne samo zbog estetike i ljepote, već i zbog odabira zdravog partnera. U usporedbi s jednim prošlim istraživanjem koje je pronašlo korelaciju između zadovoljstva i zdravlja partnera, može se povući paralela da, budući da su vitki ljudi u pravilu zdraviji od pretilih, iz te osnovne pretpostavke dolaze i rezultati ove studije.
Naravno, objašnjenje koje je prof. Andrea dala nije bilo dovoljno za masu uvrijeđenu samom prepostavkom da je vitkost nešto čemu treba težiti (u SAD-u je preko polovice i žena i muškaraca pretilo ili ekstremno pretilo - mi nismo još došli dotle ali trudimo se). Koncentracija deluzije u komentarima je fascinantna. Meni najdraži:
"Ova studija samo pokazuje da muškarci postavljaju veće standarde za žene nego za sebe. Cijeli sistem BMI-a je nepošten i naklonjen "industriji zdravlja" koja bi htjela da sve žene izgledaju anoreksično. Znam mnoge ljude kojima je draže imati većeg partnera."
LOL!
Drugi komentator(ica) je pokušao prikupiti relativizam iz povijesti;
"U 50-im i prije, u Renesansi, teže žene su bile ne samo prihvaćene, već i idolizirane. Leonardo Da Vinci je slikao portrete "krupnih" žena."
Mhm. A ja sam predsjednik SAD-a.
Na svu sreću, replika je stigla brzo:
"To i nije baš tako... znam ponešto o viktorijanskoj i renesansnoj umjetnosti, i iako je istina da mnogi modeli nisu bili tanki kao supermodeli, nisu bili ni prekomjerne težine ni pretili. Na primjer, Boticellijevo "Rođenje venere": Venera je relativno tanka u odnosu na današnju prosječnu američku ženu (koja je pretila). Isto je i s Cranachem, Rodinom i drugima - većina nisu slikali "veće" ili pretile žene. Mona Lisa nije pretila. Čak i Goyina "Gola Maja" bi bila prilično vitka u usporedbi s "težim" ženama danas. Stoga nije istina da su debele žene tada bile idealizirane."
Marilyn Monroe se često upotrebljava kao primjer "pozitivne debljine" u 50-im. No kada je njena haljina došla na aukciju, bila je potrebna najmanja lutka veličine 2 (u usporedbi s današnjom prosječnom veličinom 12!) da je se izloži. To je bilo nešto normalno za "debelo doba" Marilyn Monroe, kada je prosječan opseg ženskog struka u SAD-u bio oko 59 cm. Danas je 85 cm. 
Možda je Marilyn bila mršavica? Ne, većina izloženih haljina kretala se u plus-minus par centimetara od njene.Najdeblji struk na aukciji bio je onaj Mae West, opsega čak 73 cm. U doba kada je nosila izloženu haljinu, imala je 77 godina.
Post je objavljen 10.08.2011. u 12:51 sati.